Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA
JUGOSLAVIJA
U ovoj zemlji Bobi Fišer se uvijek osjećao kao „domaći“. Znao je srpskohrvatski jezik. Ovdje je bilo mnogo šahista koji su mu bili naklonjeni — velemajstor Svetozar Gligorić, novinar Dimitrije Belica, jedan od aktivnih organizatora šahovskog života u zemlji i svijetu Božidar Kažić… I, najzad, igrao je šah tako dobro da je već prilikom prvih dolazaka osvojio ljubav i priznanje armije navijača u zemlji u kojoj su šahovski klubovi bili otvoreni gotovo u svakom gradu.
Upoznavanje s Jugoslavijom za Fišera je počelo u Beogradu, gdje je petnaestogodišnji prvak SAD-a odigrao dva meča — s Janoševićem i Matulovićem. Upravo tamo ga je zatekao Edmar Mednis, koji se vraćao sa Svjetskog prvenstva među studentima iz Varne: „Ušavši u sobu, zatekao sam ga — naravno! — za šahovskom tablom. Obradovao se neočekivanom gostu i odmah počeo da mi pokazuje kako je ‘dokrajčio’ Matulovića. Danju me je Fišer vodio po beogradskim parkovima. Među Beograđanima je već bio poznata ličnost: svuda gdje god bismo se pojavili, zaustavljali su nas i okupljali se ljudi…“
Poslije Beograda uslijedio je Portorož, gdje je Fišer prošao prvo surovo međuzonalno iskušenje. Genije iz Njujorka upoznao je genija iz Rige — Mihaila Talja. I upravo tu je započelo njihovo „blic-suparništvo“. Po završetku turnira u Portorožu Fišer je postao najmlađi velemajstor na svijetu.
Nije prošla ni godina, a Fišer je ponovo sletio na beogradski aerodrom i uputio se ka Bledu. Na istoimenom ljetovalištu započeo je Turnir kandidata 1959. godine, koji je potom nastavljen u dva grada — Zagrebu i Beogradu. Takmičenje je šesnaestogodišnjem Bobiju donijelo mnogo razočaranja — 11 poraza u 28 partija!
Kako je istorija pokazala, Fišer je volio da se revanšira upravo na mjestu gdje je doživio neuspjeh! Tako je bilo s turnirima u Mar del Plati i Buenos Ajresu, a tako je bilo i s Bledom, gdje se vratio dvije godine kasnije (1961) radi učešća na međunarodnom turniru. Ovoga puta nije pretrpio nijedan poraz i dao je revanš svom „krivcu“ Talju, zabilježivši nad njim prvu pobjedu. I mada je Fišer zauzeo tek drugo mjesto, iza Talja, vratio se kući zadovoljan…
Punih šest godina trajala je njegova razdvojenost od Jugoslavije, sve dok nije došao u Skoplje na „Turnir solidarnosti“. Jer, četiri godine ranije strašan zemljotres uništio je ovaj drevni grad, koji se intenzivno razvijao, za svega deset sekundi… Sportski forumi — „Susreti solidarnosti“ — održavani su 1964, 1965. i 1966. godine. U njima su učestvovali sportisti iz 22 zemlje svijeta. Godine 1967. po prvi put je u program ovih susreta ušao i šahovski turnir. Takmičenje je održano u tri grada Republike Makedonije. Učesnici su se kretali rutom Skoplje – Kruševo – Ohrid – Skoplje. Fišer je bio jedini među učesnicima koji je, uprkos vrućini, uvijek dolazio u turnirsku salu u odijelu i s kravatom. Na mjesto mladića u košulji kratkih rukava pojavio se džentlmen u odlično skrojenom odijelu i besprijekorno bijeloj košulji! Nažalost, njegovo ponašanje nekako je bilo u kontrastu sa spoljašnjim izgledom. Postao je nervozniji, netrpeljiviji prema buci, gledaocima, fotoreporterima…
Fišer je ubjedljivo osvojio turnir u Skoplju, a već sledeće godine i turnir u drugom jugoslovenskom gradu — Vinkovcima.
Godine 1970. Beograd je ponovo dočekao Fišera, koji je odlučio da se, poslije dvogodišnje pauze, vrati šahovskim borbama.
Upravo ovdje — u „Meču vijeka“ — dogodilo se njegovo novo borbeno krštenje u duelu s bivšim svjetskim šampionom Petrosjanom. Dvadesetsedmogodišnji Fišer ponovo je zadivio šahovski svijet. Ako je ranije činio sve da zakomplikuje život organizatorima, ovoga puta učinio je sve da spasi meč. Pristao je da prepusti prvu tablu Larsenu, pristao je na intervjue, pristao je na snimanja… Odmah po završetku meča Fišer je, zajedno s mnogim učesnicima, u Herceg Novom odigrao blic-turnir, koji su novinari prozvali „svjetskim prvenstvom u blicu“! Na kraju, u Rovinju i Zagrebu Fišer je osvojio još jedan međunarodni turnir.
Tako je za 12 godina provedenih na tlu Jugoslavije, u devet takmičenja najrazličitijeg nivoa — od mini-mečeva do turnira kandidata — odigrao 123 partije i osvojio 82 poena (+57, −6, =50).
Zanimljiva je i statistika Fišerovih susreta s jugoslovenskim šahistima u raznim takmičenjima — u 54 partije osvojio je 37 poena (+28, −8, =18). Najčešće je igrao s Gligorićem (14 partija; +6, −4, =4), Ivkovom (10 partija; +4, −2, =4) i Matulovićem (7 partija; +4, −1, =2), a najmanje uspješno protiv Janoševića (3 partije; +0, −1, =2).
Sa Svetozarom Gligorićem Robert Fišer odigrao je 14 partija! To je jedan od njihovih prvih susreta
Uoči meča u Rejkjaviku (1972), u saradnji s Bjelicom, Fišer je napisao knjigu „Šahovska takmičenja vijeka“ (1971). Beograd se borio s Rejkjavikom za pravo da organizuje meč za svjetsko prvenstvo Spaski – Fišer, i Robert je bio sklon da prihvati jugoslovensku opciju. Međutim, zbog nemogućnosti da se garantuju tačni termini održavanja dvoboja, Beograd je bio prinuđen da povuče svoju kandidaturu.
A poslije meča nastupio je dvadesetogodišnji „tajm-aut“. I činilo se da Fišer više nikada neće odigrati nijednu partiju na velemajstorskom nivou. Da će šahovski svijet uznemiravati samo senzacionalne vijesti koje su se probijale na stranice novina i časopisa, govoreći o njegovim novim pustolovinama, novom imidžu, novim izumima…
Utoliko je neočekivaniji, štaviše i senzacionalniji, bio Fišerov novi potez. Zahvaljujući jugoslovenskom (!) biznismenu Jezdimiru Vasiljeviću, on je izašao iz šahovskog zaborava, pristavši da odigra novi meč sa Spaskim. To se dogodilo u trenutku kada je u Jugoslaviji bjesnio građanski rat, kada je zemlja bila izložena teškim ekonomskim sankcijama Ujedinjenih nacija, kada je fudbalska reprezentacija Jugoslavije bila lišena prava da učestvuje na Evropskom prvenstvu, a olimpijska reprezentacija zemlje — da nastupi na Olimpijadi u Barseloni… I tada je Fišer pokazao solidarnost sa svojim jugoslovenskim prijateljima i sa zemljom koja mu je toliko puta ukazivala gostoprimstvo.
Naravno, značajnu ulogu u njegovom povratku imao je i nagradni fond meča, koji je iznosio 5 miliona dolara. Ali poznato je s kakvom je lakoćom Fišer dvadeset godina ranije odbijao milione, smatrajući da bi njihovim prihvatanjem nanio štetu šahu!
Jugoslavija, ostrvo Sveti Stefan, Beograd — u jesen 1992. godine ove riječi su stotinama puta ponavljale telegrafske agencije širom svijeta. Tako se Fišer lično izborio s jednom blokadom — informacionom. I to je bila još jedna njegova pobjeda, ovoga puta za Jugoslaviju!
Prošlo je još trinaest godina i bivša Jugoslavija, a sada Srbija i Crna Gora, postala je jedna od zemalja koje su Fišeru ponudile ruku pomoći poslije njegovog hapšenja na japanskom aerodromu. Crna Gora mu je takođe ponudila boravak, ali je on dao prednost Islandu.
(Nastaviće se)