Meni je, eto, žao šampiona. Iskreno. Iako sam daleko od toga da budem njegov fan. Čak ni blizu, da se ne lažemo. Ali, čisto ljudski, dobronamjerno, njemu bi sada itekako koristilo da uzme neku vrstu asketske pauze.
Da ode negdje na kakvo potpuno pusto ostrvo, da se na neko vrijeme odmori od turnira, da udahne punim plućima i… pronađe sebe.
Jer ako se ne sabere, ako se ne sklopi ponovo u jednu cjelinu, lako se može desiti da ne samo da izgubi titulu ove godine, nego i da padne ispod svakog nivoa. Pogotovo ako se uzme u obzir koliki je trenutno pritisak na njemu. Prije svega onaj iz sopstvene glave.
Kada se neko popne na vrh Olimpa, pred sobom obično postavi jedan cilj: da dokaže da je najbolji. Ne svima drugima, nego sebi. Prije svega sebi. A zatim, ako je moguće, pobjeđujući i sve ostale. Turnir za turnirom, bez predaha.
Ali kada se to ne dešava, ponovo i ponovo, nešto se u tebi slomi i više nisi onaj isti koji si nekad bio. I niko nikada nije tvrdio da, u trenutku kada si postao najbolji među jednakima, odnosno šampion, ti automatski postaješ i najbolji na svijetu. Svi su to savršeno razumjeli, uključujući i tebe samog. Ali ta potreba da stalno dokazuješ nešto tamo gdje, realno, nisi najbolji, može te iznutra uništiti.
Zato, da do tog sagorijevanja ne bi došlo, ja bih na mjestu šampiona napravio pauzu, sabrao misli i otišao negdje daleko. Na sve četiri strane svijeta. Kuda oči vode.
Bez društvenih mreža, bez telefonskih poziva i bez svog tog negativnog šuma. Jer u takvim trenucima nikakva podrška nije potrebna. Ma neka ostavi sve to. Najbolja podrška je — tišina.
Želim šampionu da je pronađe nakon turnira. Jednostavno zato što mi ga je, ljudski gledano, žao.
(Preneseno sa fejsbuk stranice Uslana Misalova)