Moskva, 2014.
***********
„David protiv Golijata“ – tako je Bronštajn nazvao knjigu koju je objavio 1996. godine, u kojoj su sabrane njegove partije protiv računara. Ali, tada računar nije bio ni blizu Golijatu.
„Čovjek ima intuiciju, genetsko iskustvo, zna značenje riječi ‘oprez’, zna kad je bolje da se ni ne miješa u nešto — a računar?!“ — pitao se Bronštajn.
Zalagao se za gambitnu igru protiv mašine, „pokušavajući da namami program na minsko polje kombinacionih udaraca“, a poslije 1.e4 c5, na potez 2.b4! stavljao bi uzvičnik.
Dvije decenije su vječnost po kompjuterskim standardima, pa nije ni čudo što je sve što je napisao u toj knjizi o igri protiv računara — beznadežno zastarjelo.
„Htio bih da u borbi sa računarom, u oštroj, gambitnoj varijanti, čovjek u burnom okeanu može pronaći put po zvijezdama do obale. A ne samo onda kada mu sa obale svijetli svetionik“, objašnjavao je Bronštajn.
Pisao je da je najteži dio igre protiv računara psihološki pritisak: remi s njim izgleda kao poraz. I vjerovatno je tako i izgledalo tada.Prije skoro četrdeset godina, kada sam igrao protiv tada najjačeg šahovskog programa na svijetu, glatko sam pobijedio u prvoj partiji, druga je završena remijem. Sutradan me je Doner sarkastično pitao za zdravlje: „Nevjerovatno! Kako je moguće ne pobijediti tako bezmozgovno stvorenje?“
Bronštajnu je bilo žao što je praznik romantičnog šaha prošao, i što sada treba da se zadovolji trezvenim, racionalnim šahom, u kojem ton više ne određuju sanjari i romantičari, nego sportisti i pragmatičari.
„Šahisti su sami sebi iskopali grob, da bi algebrom provjerili harmoniju božanske igre“, tvrdio je Bronštajn.
Lijepe riječi, ali šahisti tu nisu krivi, niti je u pitanju bilo čija zla volja. Danas se svi aspekti ljudskog života mjere algebrom, a grob šahu Bronštajna nije iskopao niko drugi do — vrijeme, koje nikad ne stoji.
„U poziciji uvijek postoje kombinacije; to što ih nismo pronašli, samo svjedoči o nedostatku mašte“, pisao je Bronštajn.
Nažalost, to daleko nije uvijek tačno, i traganje za kombinacijom koje u poziciji jednostavno nema može dovesti do praznog gubljenja vremena.
U stvaralaštvu Bronštajna, pored onog što je ušlo u mramor šahovske istorije, može se pronaći i nemali broj jeftinog gipsa i prašine. Nemoguće je svaku partiju igrati s nadahnućem i uzletom — i stvar nije samo u protivniku koji ometa stvaranje. I naravno, nije stvar ni u jadnih tri rublje dnevno za ishranu, zbog čega, po sopstvenim riječima, Bronštajn nije želio da napadne poziciju Smislova. Pa čak ni u samom šahisti, koji nije uvijek raspoložen, nekad je bolestan, loše je spavao ili mu je jednostavno — loš dan.
Stvar je u prirodi same igre, u kojoj je uz pomoć kompjutera postalo moguće pronaći jedine tačne poteze, koji najčešće vode ka ravnoteži.
I naravno, kao i u svim razmišljanjima Bronštajna, nije moglo da prođe bez njegovog glavnog krivca i protivnika. Kritikovao je „kompjuterski“ metod razmišljanja Botvinika, smatrajući da ovaj: „bolesno reaguje na tuđi genije i piše s namjernim prezirom prema šahovskoj umjetnosti.“
Citiraćemo Botvinika:
„Ponekad (a možda i češće!) mišljenje šahiste okružuju mističnim oreolom: rad mozga šahiste se predstavlja kao neko čudo, čarobna i potpuno neobjašnjiva pojava.
Pored toga, tvrdi se da ne samo razmišljanje šahovskih ‘genija’ predstavlja zagonetku, već i to da se uspjesi na tabli ostvaruju po nekim čarobnim zakonima šahovske umjetnosti.“
(Nastaviće se)