Moskva, 2014.
***********
Vajnštajn je otišao u ekonomiju, postao kandidat, pa doktor nauka, zamjenik direktora instituta, član naučnog savjeta Akademije nauka, napisao nekoliko monografija.
Iako je tvrdio da ga Berija nije dopuštao da se bavi operativnim poslovima, Vajnštajn je, naravno, znao vrlo mnogo, ali je nastavio ćutati i nakon Perestrojke.
Kada je Sergej Voronkov, koji je često viđao Vajnštajna tih godina, pitao:
„Boris Samojlovič, sada se može govoriti o svemu, a ni ta organizacija više ne postoji, zašto ne biste napisali memoare?“ —
Vajnštajn je odgovorio da još nije odlučio, jer je tada dao potpisanu obavezu.
Vrlo razumljiv fenomen u Sovjetskom Savezu, a i u savremenoj Rusiji. To je, naravno, korporativno razmišljanje. Esprit de corps. Duh zajednice.
U poslijeratnoj Francuskoj izmislili su formulu „odgovoran, ali ne i kriv“. Ne znam da li bi se u ovu formulu uklopio pukovnik Ministarstva unutrašnjih poslova Boris Samojlovič Vajnštajn, ali u postperestrojci Rusiji mu nije padalo na pamet da pokaže išta što bi ličilo na kajanje ili priznanje barem moralne krivice.
Oštro osuđujući Staljinove masovne represije, on ipak nije negirao korisnost prinudnog rada. Navodio je istorijske paralele, tvrdeći da svaka zemlja ima svoje periode kada se, u ime interesa društva, gaze prava pojedinca.
Zgrožen ekonomskim reformama u Rusiji s početka devedesetih, kao izlaz iz ekonomske krize predlagao je značajno pooštravanje sistema i stepena prinudnog rada.
Insistirao je:
„Onaj ko u ekonomiji postupa milosrdno, zločinac je koga treba streljati.“
Beriju je nazivao ne samo sposobnim organizatorom, već i čovjekom koji je mislio u drugim kategorijama, koji je imao državni um.
Osobina koju su mnogi vidjeli i u njemu samom: Boris Samojlovič Vajnštajn bio je naviknut da operiše ekonomskom svrhom, projektima i brojkama, ne videći iza toga žive ljude, uništene živote, patnje, smrt.
Na Vajnštajna se sručila lavina kritika kao na apologetu mučenja i ropskog rada: niko nije imao ni vremena ni želje da sluša statističke i ekonomske proračune. Ali karakteristično je i to što se Vajnštajn nije plašio da iznese svoja razmišljanja u vrijeme kada je i samo spominjanje Berijinog imena, čak i u neutralnom kontekstu, izazivalo osudu.
Bio je u prvom braku oženjen dirigentkinjom Veronikom Dudarovom (1916–2009), koja je doživjela duboku starost. U šali je govorio o sinu:
„Pa takva djeca mogu da se rode samo iz braka Jevrejina i Osetinke!..“
Taj brak se raspao, oženio se drugi put, nova supruga bila je od njega mlađa četvrt vijeka. Boris Samojlovič Vajnštajn umro je 1993. godine, imao je 86 godina. Na sahrani je jedan stari profesor, koji ga je dobro poznavao, rekao:
„Da je Boris Samojlovič živio u drugoj zemlji, mogao je postati rukovodilac države.“
Praktično čiotavog života živio je pod sovjetskom vlašću i teško je reći šta bi mogao postati čovjek njegovog formata i sposobnosti da je rođen u Beču, Londonu ili Njujorku.
Sudbina Vajnštajna u nečemu podsjeća na sudbinu Viktora Baturinskog, koji je godinama bio na čelu sovjetskog šaha. Obojica Jevreji, obojica rođeni u Odesi, čitav svoj svjesni život proveli su u Moskvi.
Obojica su bili pravnici iz MUP-a, kod kojih je zauvijek ostao način razmišljanja formiran dugom službom u organizaciji koja je stajala izvan i iznad zakona.
Bezrezervno su prihvatili pravila igre, odani branioci vlasti, igrali su ulogu „naučnih Jevreja kod gubernatora“. Ali dok je Baturinski to govorio otvoreno, Vajnštajn je, očigledno, pretendovao na nešto više.
Obojica su doživjeli duboku starost i postali svjedoci raspada države kojoj su vjerno služili čitav život.
Boris Samojlovič Vajnštajn imao je mnogo interesovanja, ali šah je uvijek ostao njegova glavna strast. Volio je preigravati partije starih majstora, analizirati, razmišljati.
Umjesto blica, više je volio lagane partije, tokom kojih bi često razmjenjivao mišljenja s protivnikom, ohrabrivao ga, pa čak i davao savjete.
Isto to kasnije je radio i David Bronštajn. Istina, nije imao mogućnost razgovarati s partnerom tokom turnirske partije, ali je to nadoknađivao poslije igre.
Dušu je ispuštao pred simultanke. Znao je dugo objašnjavati koju će taktiku primijeniti, savjetovao je da se paze njegove figure koje se približavaju kralju, preporučivao je da se u teškim situacijama savjetuju direktno s njim.
Kod učesnika seanse to je, bez sumnje, izazivalo još veći strah pred velemajstorom — samo zato što igru nije prethodno najavio dobronamjernim, kako je njemu izgledalo, ohrabrenjem.
(Nastaviće se)