David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
46.nastavak
Iako je sada Eve branio mjesto koje je izabrao Spaski, Sovjeti su i dalje bili puni predrasuda prema predsjedniku FIDE-a. Fišer je ignorisao ultimatum od 4. aprila, iako je Eve nastavljao da traži rješenje prihvatljivo za Amerikanca. U tajnoj bilješci pod brojem 14279 od 29. aprila 1972. godine, poslatoj u CK KPSS, tvrdilo se da se Maks Eve nalazi „pod petom američkog velemajstora“. „Pretendent je postavio presedan kojem predsjednik sada slijedi“, gorko je zaključio TASS.
8 maja Eve je primio telegram koji je, činilo se, rješavao sve probleme: „Bobi Fišer je prinuđen da pristane da igra u Islandu prema programu koji mu je poslat.“ Telegram su potpisali Edmondson i Maršal. Prema Eveovim riječima, tekst su zajedno sastavili i pročitali Fišeru telefonom. Kada je on pristao na ono što je čuo, telegram je poslat.
Fišer ništa nije potpisao lično. Edmondson je uspio da ubijedi Evea da Fišerovo nepostojanje potpisa ne znači da se dvoumi oko igranja. Međutim, šta je u tom slučaju značila fraza „prinuđen da pristane“?
GLAVA 10
BOBI NESTAJE
Ljudi popuštaju pred hirovima Fišera. Samo pominjanje njegovog imena na radiju ili u novinama ispunjava me gađenjem i ogorčenjem. Da sam na mjestu B. Spaskog, odlučila bih da igrati s takvim čovjekom — ispod je mog dostojanstva.
Iz pisma TASS-u sovjetske penzionerke Vere Makarove
Fišer se pripremao za najvažniji meč svog života gotovo u potpunoj izolaciji. Šahovsku podršku imao je iz dva izvora. Ken „Top Het“ Smit bio je šahovski majstor i svjetski poznat igrač pokera, koji je na partije dolazio noseći uvijek crni svileni šešir savijenih oboda. Šešir mu je bio pomalo tijesan — kupio ga je na aukciji, a tvrdilo se da je pronađen u Fordovom teatru u Vašingtonu baš one večeri kad je ubijen Abraham Linkoln. Kad bi osvojio veliki dobitak, Smit bi bacio šešir na sto i uzviknuo: „Kakav igrač!“. Uvijek je okupljao masu oko sebe. Bio je toliko vrijedan gost da bi za njega hotel „Hilton“ iz Las Vegasa slao privatni avion iz Dallasa. Najviše je volio jednu vrstu pokera, i sreća mu je bila sklona — osvajao je desetine hiljada dolara.
U Dalasu je Smit izdavao časopis „Chess Digest“, a kasnije je osnovao i šahovsko izdavaštvo. Dvije godine je slao Fišeru tematsku literaturu iz čitavog svijeta: knjige i časopise o otvaranjima, središnjici i završnicama, razne analize i zapise partija s najvećih turnira. Da bi utažio Fišerovu glad za znanjem, dolazio bi kod njega s koferom prepunim materijala. Igrač i njegov snabdjevač nikad nisu bili bliski; ako je Smit želio da stupi u kontakt s Fišerom, morao je to uradi preko posrednika, koristeći komplikovani sistem šifri (nakon što je Fišer otišao na Island, Smit je doputovao u Rejkjavik s još više literature).
Drugi Fišerov pomoćnik bio je dobroćudni i uslužni novozelandski međunarodni majstor Bob Vejd, stanovnik južnog Londona i vlasnik ogromne šahovske biblioteke. Imao je specifičan zadatak: na zahtjev Eda Edmondsona slao je Fišeru partije Tajmanova, zatim Larsena, a pred finalni meč kandidata — i Petrosjana. Sada mu je Edmondson povjerio da prikupi materijal za meč za svjetsku titulu.
Uz veliki trud, Vejd je uspio da pronađe sve objavljene partije Spaskog; neke su bile poznate, druge objavljene u rijetkim izdanjima. Krajnji rezultat bila je fascikla sa oko hiljadu stranica i isto toliko partija. Preko Edmondsona je stigla do Fišera, a za nju je napravljen poseban uvez od crvenog pliša. Na sreću, fascikl je stigao do svog primaoca — rad je bio ručni, kopije nisu postojale.
U tom periodu, Fišer je živio u „Grosindžeru“, osamljenom mjestu u planinama Ketskils. „Grosindžer“ je uživao posebnu popularnost među jevrejskom srednjom klasom; nekada je to bilo imanje, koje se kasnije pretvorilo u veliki hotelski kompleks s teniskim terenima i stazama za jahanje. Tu su odsjedale mnoge poznate ličnosti, uključujući Eleonoru Ruzvelt. Bio je to omiljeni boravak sportskih legendi poput košarkaške ikone Džekija Robinsona i neporaženog boksera u teškoj kategoriji, šampiona Rokija Marćana, na čijem se dresu čak nalazila i oznaka „Grosindžera“.
Trideset godina Vejd čuva pismo koje je dobio kao odgovor na pažljivo pripremljen materijal. U njemu nije bilo nijedne riječi zahvalnosti. Umjesto toga, na Vejda se sručila salva uvreda, jer u pisanju poteza nije slijedio metod koji je koristio Fišer. Vejd ih je pisao u jednom redu, a ne vertikalno, jedan ispod drugog. „Zar niste sposobni da se pridržavate ni najjednostavnijih instrukcija?“ Dobio je primjedbu i zbog „odsječenih uglova“. Predloženo mu je da pažljivo prepiše svaku partiju, radeći praktično sve ispočetka. „Ton pisma me podsjetio — priča Vejd, šahovski trener sa dugogodišnjim iskustvom — na to kako učitelj govori sa svojim učenicima.“ Plaćeno mu je 600 funti sterlinga, od čega je 200 bilo navedeno kao „nagrada“ za savjestan rad.
-Nastaviće se-