19.nastavak
3. RIVALI
Uprkos svom domaćem ugledu, Mihail Botvinik nije uživao mnogo poštovanja izvan sovjetskih granica. Godine 1931. njegov bivši protivnik iz simultanke, José Capablanca, upitan je od strane Jevgenija Znosko-Borovskog za rusko-jezične pariske novine Posledniye Novosti o talentovanim mladim šahistima svijeta. Capablanca je govorio o kvalitetama Salo Flohra, Göste Stoltza, Arthura Dakea, Vladasa Mikenasa, Isaaca Kashdana i Sultana Khana, ali nije pomenuo nijednog Sovjeta.
Botvinik nije imao ni dovoljno poštovanja u Moskvi. Rivalstvo između nove sovjetske prestonice i bivše bilo je očigledno kada je Jakov Rokhlin posjetio Moskvu tokom ljeta 1930. Nikolaj Grigorijev ga je odveo u popularni klub, gdje ga je dočekao Abram Rabinovič. Rabinovič, računovođa i majstor od 1909. godine, bio je šahovski urednik uticajnog lista Večernja Moskva i veliki pristalica ‘ponosa grada’ — tada 21-godišnjeg Nikolaja Riumina.
„Pravite veliku buku oko Botvinika,“ žalio se Rabinovič. „Znate, on je suv, hladan igrač. Recite Lenjingrađanima da ne mogu napraviti svjetskog prvaka od Botvinika. Ali ovdje je Riumin — pravi igrač!“
Ko će od rivala biti proglašen brojem jedan imalo je ogroman uticaj na Botvinikovu karijeru. Razlog tome je sovjetski mentalitet da država može podržati samo jednog izazivača za titulu svjetskog prvaka. Situacija poput one u Americi, gdje su i Reuben Fine i Samuel Reshevsky pretendovali na titulu, bila je nezamisliva u SSSR-u. To je stavilo znatan pritisak na Botvinika pri gotovo svakom njegovom nastupu tokom skoro dvije decenije.
Riumin je početkom 1931. godine izbio iz redova prvokategornih igrača, pobijedivši Grigorijeva u meču rezultatom 6½–½. Da je Nikolaj Krilenko imao bilo kakav uticaj — država bi podržavala Riumina, etničkog Rusa s čvrstom „radničkom“ pozadinom, za razliku od Botvinika koji je imao pomalo sumnjivo (buržoasko, jervrejsko, menjševičko) porijeklo.
Njihovo rivalstvo dostiglo je svoj vrhunac u finalu 7. sovjetskog šahovskog prvenstva 1931. godine. No, da bi došao do toga, Botvinik je morao preživjeti nesigurnu igru u polufinalima, koja su se održala u Oktobarskoj dvorani Kuće saveza u Moskvi. Ovo je bio veliki događaj sa osam grupa po deset igrača. Zapravo, prvo kolo je bilo odloženo dok su organizatori pokušavali da pronađu dovoljno šahovskih satova.
Botviniku je trebalo sedam poena iz devet partija da bi bio osigurao kvalifikaciju za finale. Činilo se da je na dobrom putu kada je pobijedio u svoje prve četiri partije, počevši od ove.
7. Sovjetsko prvenstvo, polufinale, Moskva 1931. godine
A. Akšanov – Mihail Botvinik
E35 Nimzo-indijska obrana
0-1
Previše šnicli
Botvinikove šanse da dođe do finala šampionata gotovo su doživjele katastrofalni udarac kada je izgubio dvije partije zaredom. Optužio je lošu odluku u vezi sa ručkom:
Igrači su imali pravo na besplatan obrok u hotelskom bifeu. Prije petog kola polufinala, jeo je dva puta. „Odlučio sam da pojedem još jednu ukusnu šniclu (bili su to gladni dani). Premjestio sam se za drugi sto. Konobarica mi je, naravno, donijela činiju boršča. Nisam mogao da odbijem. Bilo bi očigledno da sam već jeo. Tako da sam morao pojesti ne samo šniclu, već i boršč,“ prisjetio se u Analitičkom.
Njegova partija sa Aleksandrom Konstantinopolskim počela je ubrzo nakon toga, a on je stekao malu prednost bijelim figurama u holandskoj odbrani—ali je „zaspao“. „Kada sam se ‘probudio’, pozicija je bila izgubljena,“ rekao je. Sledećeg dana, u Daminoj indijskoj odbrani, Pyotr Izmailov je savladao Botvinika, isti igrač koji ga je pobijedio u 14 poteza na prethodnom šampionatu. „Ovo je ponekad rezultat jednog dodatnog obroka,“ napisao je Botvinik. Međutim, oporavio se tako što je pobijedio lidera sekcije, kompozitora završnica Genricha Kaspariana. Zajedno su prošli u finale.
Botvinik je počeo finale prihvatanjem žrtve konja od Ilyin–Ženevskog i bio nadigran. Ali naredna dva kola bila su obilježena izvanrednim završnicama koje će se pojavljivati u udžbenicima decenijama.
-Nastaviće se-