2003 New in Chess Alkmaar
(44. nastavak)
Mislim da je, potpisujući dokumente u svom odjeljenju, Viktor Baturinski vidio samo paragrafe i članove zakona, te ih je bez sumnje revnosno provodio. Kada je zahtijevao kaznu zatvora od deset ili petnaest godina, pa čak i smrtnu kaznu, lično nije osjećao nikakve grižnje savjesti; jednostavno je obavljao posao koji mu je povjeren.
Dvije godine prije svoje smrti rekao je Karpovu: „Nikada nisam zamišljao da ću doživjeti ovakve godine, inače se nikada ne bih oženio tako mladom ženom – između nas je 36 godina razlike (to je bio drugi brak Baturinskog– GS), a sada mora da mi bude medicinska sestra. Ako potpuno oslijepim,“ rekao je, „neću oklijevati da svemu tome stavim kraj.“
Misli koje je Baturinski izrazio javljaju se mnogim ljudima u starosti, ali duhom je pripadao istoj kategoriji ljudi kao i Botvinik, koji je s ponosom rekao o sebi: „Ja sam materijalist“ – i svojim životom i smrću to je pokazao.
U starosti, u iščekivanju neumoljivog i neizbježnog, mnogi pokušavaju napraviti bilans, razmišljati o prošlosti i iz perspektive godina i iskustva sagledati život koji su živjeli i djela koja su počinili. Ne vjerujem da bi on izgubio računicu u takvom mentalnom obračunu; svoj bilans je već jednom za uvijek napravio: ne žalim ni za čime i nemam se čega da stidim.
Inteligentan i ciničan, lojalan i okrutan, velikodušan i pragmatičan, grub i blag – sve to bio je jedan te isti čovjek – zabavan i zastrašujući, duhovit i dosadan.
Na festivalima i godišnjicama i dalje je nosio sva svoja odlikovanja i medalje, koje je dobio od domovine, a koje se jedva mogle smjestiti na obe strane njegovog sakoa. Bio je veoma ljubomoran na svoje brojne titule: u knjigama koje je objavljivao, u člancima povodom godišnjica posvećenim njemu, značajan prostor zauzimalo je nabrajanje njegovih priznanja, titula i dužnosti – suština pomalo suvišnih riječi za njegov epitaf.
Na samom kraju gotovo ništa nije mogao vidjeti: njegovo preostalo oko reagovalo je samo na svjetlost i tamu.
U svojim posljednjim mjesecima ponekad bi birao neki broj koji mu je još ostao u sjećanju i govorio: „Sada sam na treningu. Znate gdje me možete naći. Zapišite moj broj telefona…“
A zatim bi uslijedila potpuno nerazumljiva gomila riječi, dok njegova supruga ne bi uzela telefon od njega i izvinila se.
Viktor Davidovič Baturinski preminuo je u noći 22. decembra 2002. godine.
Mart 2003.
-Nastaviće se tekstom o Maks Eveu-