2003 New in Chess Alkmaar
31.nastavak
„I Geler! I Talj, naravno, Miša i ja smo bili vrlo bliski – on je bio genije. Pogledajte kako je igrao. Možda je znao nekoliko vrsta pozicija bolje od svog protivnika, ali je improvizovao dok je igrao. Tada je šah bio drugačija igra. Znali smo nešto, malo smo učili, a onda smo improvizovali na šahovskoj tabli. Danas igraju potez po potez, sve se provjerava računarom, igra je često riješena nakon trideset poteza. A tu je i užas od rejtinga, koji prave od toga pravi fetiš. Znam da zvuči kao nostalgija i kritikovanje, ali šah koji smo igrali sedamdesetih i osamdesetih godina mi je više odgovarao, ta prvenstva SSSR-a na kojima smo stvarali partiju pred publikom. Zapadni igrači nisu krili da su učili šah proučavajući partije sa tih turnira.
„Uvijek sam sanjao da postanem šampion SSSR-a, ali jedini put kada sam uspio da pobijedim bilo je u Odessi 1989. godine, kada to više nije bilo isto prvenstvo. Želio sam da pobijedim na klasičnom turniru na kojem su svi veliki majstori igrali: Talj, Petrosjan, Spaski, Korčnoj…“
„Stil bih opisao kao univerzalni, osim što moja odbrana nije bila previše jaka; uvijek sam pokušavao da kontriram, kao Korčnoj – nisam bio toliko dobar u urednoj, strpljivoj odbrani. To je bilo nešto u čemu je Petrosjan bio dobar – on je bio veliki igrač.“
„Vjerojatno sam igrao najbolje 1985. godine, kada sam pobijedio na četiri turnira zaredom, osvojio Međuzonski turnir sa značajnom prednošću i dijelio prvo mjesto na turniru kandidata. Naravno, bilo je i neuspjeha. Zašto? Izgubio sam strast za igrom, pretpostavljam, nisam imao onu opsesiju pobjedom: ipak, nisam kao Korčnoj ili Beljavski. Osim toga – nedostatak motivacije, nedostatak ustrajnosti, a onda su tu bili i moji prijatelji, znaš na što mislim, sve je bilo zabava, svi smo se dobro zabavljali… S Toljom je sve bilo temeljito postavljeno, dok sam ja imao trenera nedjelju dana, mjesec dana, kad je bio turnir. Iako sam često pobjeđivao Karpova između 1969. i 1971.
Što se gubi kako starimo? Pomalo sve: motivacija, pamćenje, želja, energija. Ali to nije cijela priča. Glavna stvar je da počneš misliti da šah nije sve u životu. A onda dolaze gubici, gubici u životu koji ostavljaju duboke ožiljke na tvojoj duši…“
Prije gotovo četrdeset godina mali dječak pobijedio je u partiji simultanke protiv Maxa Euwea. Tokom desetljeća koja su uslijedila, igrao je protiv svakog šampiona i svakog velikog igrača prošlog stoljeća.
Život svakog velikog šahista neodvojiv je od partija koje je odigrao, od svojih najboljih partija. No, najbolji mečevi Vaganjana takođe su neodvojivi od vremena kada su odigrani i od mjesta na kojem su se odigrali. Kao što je to bio 1975. godine na Šahovskom prvenstvu SSSR-a, kada je matirao Beljavskog na pozornici prepunoj dvorani Jermenske filharmonije, uz gromoglasni aplauz i navijanje.
Nepouzdana prošlost – čini se da neki istočnjački jezici imaju vrijeme s tim imenom, i čini se kao dobar način da se opiše to vrijeme u odnosu na današnji šah. No, to vrijeme je postojalo, kao i taj nevjerojatan svijet šaha, ti sjajni igrači, a i on, Rafael Vaganjan, takođe je bio dio tog svijeta.
U jesen 2000. godine razgovarao sam s Viktorom Korčnojem u Istanbulu.
„Vaganjan? On ima nešto što čini da se figure na table pomiču na način koji samo on može zamisliti. Njegova igra je nešto posebno – a vidio sam mnogo toga u svom životu. Više puta sam ga vidio kako igra u vremenskoj oskudici iako je odmah shvatio poziciju. A to se događalo jer nije želio samo da igra – morao je da igra na svoj način. Možda je zato nikada nije bio blizu toga da se bori za svjetsku titulu. On nikada nije bio šahovski praktikant, on je bio šahovski umjetnik, fantastični šahovski umjetnik!“ Ove godine fantastični šahovski umjetnik Rafael Artyomovich Vaganian slavi svoj pedeseti rođendan.
Jun 2001.
-Nastaviće se-