Piše: Božidar Bonja Ivanović
PROŠLOST I Š.K. „BUDUĆNOST“
Reagovanje predsjednka Š.K. Budućnost gospodina Radunovića povodom teksta „Preteško je biti NEKO u Crnoj Gori“ zaslužuje moje novo obraćanje, prije svega zbog korektnog i kulturnog odnosa prema meni, kao igraču koji je preko tri decenije života posvetio tom klubu. Eto koliko je malo bilo potrebno da se ukaže poštovanje za tolike godine provedene najprije u Š.K. Titograd, potom u Š.K. Montenegrobanka i na kraju, od 2005. godine, u Š.K. Budućnost. To ujedno govori i o mom razočarenju što sam izbrisan sa liste makar običnih članova kluba, jer da sam imao neki drugi cilj zašto bih klub napustio. Život me jednostavno zvao u mjesto rođenja. Objašnjenje da sam jedan od osnivača Š.K. Crnogorac pravno zaista ukida moj status u jednom od ta dva kluba ali napominjem da meni to nije važno. Najprije zato što, po mom mišljenju, naziv „osnivači kluba“ nije prigodan izraz jer u ovom slučaju nijesam ni ja, niti bilo ko drugi osnivač, već su to ljudi koji su 1949. godine formirali Šahovski klub „Titograd“. Sem toga, nadam se da neće zvučati neskromno, bio sam najzaslužniji što je taj trofejni crnogorski klub stupio u novi život sa novim imenom i prostorijama.
Kad sam se 2009. godine vratio na Cetinje jedino što sam očekivao ispunio je ovaj vaš, nadam se iskreni tekst sa komplimentima u ime Š.K.„Budućnosti“ na čemu srdačno zahvaljujem. Sad, poslije svega, u mirnijem životnom dobu, saopštavam da moj bivši klub nema više nikakve obaveze prema meni. Jedino vas molim da vratite na neki od klupskih dokumenata ime Mihaila Milonjića koji je čitav život proveo u Klubu i ne samo to. Kad su dobijene prostorije od strane gradske uprave trebalo je organizovati i izvršiti unutrašnje radove jer je taj dio zgrade bio završen samo spolja. Ovdje moram navesti džentlmenski gest gradonačelnika Miomira Mugoše koji je na račun kluba prenio više sredstava nego što je bilo potrebno za pokriće troškova i obaveza koje je klub imao te godine. Da bi pristupili izvršenju pomenutih radova Milonjić i ja preduzeli smo sve mjere i taj dio moje karijere mogu nazvati – dobrovoljno maltretiranje. Pretraživali smo i kupovali građevinske materijale a Milonjić je, iako teško bolestan, iz firme u kojoj je radio, našao majstore koji su za par mjeseci stručno i skoro besplatno obavili posao. U to vrijeme ostali članovi kluba sa interesovanjem su posmatrali radove i na svečanom otvaranju aplauzom pozdravili gradonačelnika.
Sve ostalo je manje važno ali želim da upoznam gospodina Radunovića da nijesu baš idealni odnosi u klubu i da se ne začudi ako doživi nešto slično meni. Samo ću se još osvrnuti na jedan događaj prije desetak godina kad su me, upravo iz Š.K. Crnogorac, zamolili da se kandidujem za predsjednika Š.S. Crne Gore. Tek što je izašla ta informacija na vidjelo, sjutradan je osvanuo tekst u štampi kojim su me pojedinci a među njima i nekoliko igrača „Budućnosti“ označili kao nepoželjnu ličnost za takvu ulogu. Ja sam javno zahvalio što su mi dali alibi da se oslobodim tog nezahvalnog posla.
Na kraju želim reći da nijesam iznenađen korektnim postupkom gospodina Radunovića, jer od sina nekad uglednog fudbalskog sudije i novinara Banja Radunovića s kojim sam se osamdesetih godina srijetao u redakciji „Pobjede“, gdje je radio kao mladi kolega mog oca i s najljepšim izrazima uvijek pominjao Lesa, nije se drugo ni moglo očekivati…
Ipak lijepo se osjećam poslije svega jer kad pomislim kroz šta su sve prolazili genijalni Aljehin, Talj i Fišer, zahvalan sam šahu što mi je podario tako raznovrstan život. Naučio me da budem daleko od mržnje i da u njemu tražim najiskreniju ljubav !!
Na slici : Turnir kandidata, Elista 2007. U društvu sa Borisom Spaskim u trenucima dok mi je pričao o Talju : „ Miša i ja bili smo u mladalačkom usponu i imali sportski nagon da nadvisimo jedan drugog. Njega odavno nema a moja sjećanja o njemu govore : „Dok je navršio 20 godina života sa Taljem je bilo nemoguće igrati. Nažalost, već u tom uzrastu bolest je počela da ga muči“…
