28. nastavak
Naši roditelji su nas odabrali jedno za drugo u onome što je bila konvencionalna dogovorena bračna zajednica, ili, kako Frederic kaže, „vjenčanje iz kataloga“. Jedva da smo se poznavali, ali pošto nismo našli razlog da kažemo „ne“, rekli smo „da“. Aruna često poredi moju odluku da je oženim sa načinom na koji sam tada igrao – brzo, bez mnogo razmišljanja prije nego što bih povukao odlučujući potez.
Razgovarali smo preko unapred rezerviranih međunarodnih poziva dok sam putovao na turnire. Ona je obično bila okružena čitavom svojom porodicom dok je pričala sa mnom, i oni su je podsticali da postavlja pristojna pitanja o hrani i vremenskim prilikama gdje god da sam bio. Nismo znali šta da kažemo jedno drugome, pa bi tipičan razgovor tekao ovako: „Kako si?“ „Dobro sam, kakvo je vrijeme?“ „Hladno je ovdje, kako je kod tebe?“ „Oh, ovdje je vruće.“ „Dobro, ćao.“
Nieves i Maurice su doletjeli u Madras da prisustvuju našem vjenčanju. Jedne večeri, u tipičnom očinskom maniru, moj otac je izrekao provokativnu izjavu koja je aludirala na moje zaštićeno djetinjstvo zahvaljujući mojoj majci tokom ranih godina života, a kasnije Nieves i Mauriceu. „Spreman sam da se kladim. Viši nikada neće biti svjetski šampion,“ izjavio je. S njegove strane, ta izjava je bila više u svrhu stvaranja šok efekta nego sa stvarnom namjerom, ali je Nieves to shvatila kao uvredu. Meni to nije stvaralo nikakav problem jer sam poznavao svog oca, njegove hirove, ljubav prema dobrom monologu i potrebu da povremeno razgovara s djecom na ovaj način. Shvatio sam to kao nešto čemu bih se kasnije mogao nasmijati, umjesto da shvatim bukvalno. Nieves je, međutim, pristala na opkladu. Nisam znao koje su detalje dogovorili, ali Nieves je doživjela njegovu izjavu kao uvredu za njeno nepokolebljivo uvjerenje u moje šanse da postanem svjetski šampion i vjerovatno bi dala bilo šta.
Suprotno šalama u krugovima da ću izgubiti gomilu Elo poena nakon vjenčanja, imao sam fenomenalan rezultat u Dortmundu u julu te godine. Podijelio sam prvo mjesto s Kramnikom, osvojivši čitav poen više od ostatka grupe od osam igrača. Sledeća godina, 1997., bila je još bolja za mene, sa nizom neprekidnih sjajnih rezultata. Osvojio sam Amber turnir i Credit Suisse Classic u Bielu, dijelio sam prvo mjesto na turniru Kategorije XXIX, godišnjem turniru u Dos Hermanasu u Španiji, kao i na turniru Invesbanke u Beogradu, a završio sam na drugom mjestu na Dortmund Sparkassenu.
Upravljačka štafeta svime u mom životu, osim šaha, ubrzo je prešla s Nieves na Arunu. To se polako razvijalo, počevši od Arune koja je ponudila da odgovara na e-mailove vezane za mečeve ili me molila da organizatorima zatražim da pišu njoj kako bi mogla upravljati logistikom predstojećih turnira. Manji problemi su se pojavili kada je počela pakovati moje koferi za turnire. Od samostalnog života do iznenada objašnjavanja drugima kako voliš da se stvari rade djeluje kao nametanje, posebno kada potpuno ne shvataš da drugi ljudi mogu imati različite, ali bolje načine obavljanja stvari. Umjesto da samo bacim prljavu odjeću u svoj kofer, odjednom sam imao svjež veš uredno raspoređen u njemu prije putovanja, zajedno s čarapama i vunom usklađenim po bojama kako bih izdržao arktičku hladnoću ili dočekao mediteransko proljeće. Lijekovi za svaku bolest koja ima naziv, iako hvala Bogu, samo bez cilindra sa kiseonikom, takođe su bili spakovani. Takođe sam na kraju morao odustati od čudnog fetiša koji sam imao za više telefonskih planova, razvrstavajući ih prema tome koji bolje funkcioniše u koje doba dana, u zavisnosti od toga u koji dio svijeta zovem. Moj brak je jedva opstao u prvim mjesecima, jer sam je svaki put kada je Aruna htjela da nazove svoje roditelje u Madras iz Madrida ili gdje god da smo putovali na turnire, zatrpavao sa složenim detaljima o najefikasnijem planu za putovanje. To je nju beskrajno iritiralo i ubrzo je osigurala da se ostavim takvog ponašanja.
Sledeća faza bila je da se oslobodim potrebe da kontrolišem svaki detalj vezan za moje turnire i putovanja. U godini ili dvije, to se pretvorilo u ogromno olakšanje za mene. Pakovanje kofera bila je bezopasna obaveza, bez emotivnog prtljaga vezanog za nju, ali sam smatrao da je pregovaranje o ugovorima, rezervacija hotela i avionskih karata, provjeravanje dostupnosti sekundanta i čekanje na njihove odgovore bilo mnogo nepotrebnog stresa. Poboljšanje u mojim rezultatima između meča protiv Kasparova 1995. i turnira kandidata koji sam igrao u Groningen-u, Holandija, u decembru 1997. godine, vjerujem, proizašlo je jednostavno iz toga što nisam morao da se bavim svakodnevnim poslovima i što sam mogao da se fokusiram isključivo na svoju pripremu.
(Nastaviće se)