19.nastavak
Tokom godina, za mene najbolji način da se nosim s potisnutim emocijama kada sam ljut, tužan ili nervozan bio je odlazak u duge šetnje. Mogu da šetam kroz gradove, zemlje i kontinente, a da ne primijetim jesam li prošao i prvu krivinu od naše kuće.
Sjećam se kada sam na Dortmund turniru 2003. godine zabilježio dva uzastopna poraza od Teimoura Radjabova i Victora Bologana, i izašao u šetnju, bijesan na sebe. Aruna je tiho hodala pored mene, boreći se da održi korak. ‘Nemaš ništa da kažeš?’ zarežao sam na nju. ‘Obično imaš puno savjeta.’ Aruna nije odgovorila, možda svjesna da ništa što kaže neće umiriti moj bijes. Nakon što sam je dovoljno gnjavio da mi odgovori, rekla je: ‘Sutra će biti bolje; možda bi trebao probati duboko disati.’ Bili smo na trotoaru pred prelazak ulice i sjećam se da sam se tu zaustavio, užasno iznerviran. ‘Je li to najbolji savjet koji možeš dati? Reci mi ako imaš nešto protiv Berlinske varijante otvaranja.’ Aruna je tada bila ljuta takođe, i s pravom. Nije ni htjela dati komentar na početku, a ja sam je prisilio da to uradi. ‘Da znam nešto protiv Berlinske varijante, misliš li da bih bila udata za tebe?’ uzvratila je. Automobili su jurili pored nas dok smo stajali na trotoaru, gledajući jedno drugo, odjednom se pitajući zašto smo ljuti. Prasnuli smo u smijeh i to je detoniralo osigurač koji je bio spreman da eksplodira u mojoj glavi.
Potiskivanje emocija, čak i ako se radi postepeno, po jedna mala situacija za drugom, može se kumulativno pretvoriti u ogromnu, nezgrapnu gomilu kamenja koju više ne možete vući. Samo nastavljate potiskivati bijes, pretvarajući se da se ništa nije dogodilo, ali istina je da to nigdje ne nestaje. Ako predugo zakopavate te emocije, kolekcija potisnutih osjećaja će tiho ključati i na kraju će izbiti u još jačem obliku, često u najnepovoljnijim trenucima kada sebi to najmanje možete priuštiti.
Protiv Smirina, nu 4.potezu, odjednom sam imao prazninu u glavi. Normalan potez bi bio da napadnem njegovog skakača, ali sam se brinuo da bi on mogao izvršiti uzimanje na f7. Sjedio sam tu, razmišljajući o svom sledećem potezu, svjestan da sat otkucava. Moja ruka nije htjela da se pomjeri dok moj um nije pronašao rješenje. Kada se osvrnem, odvojiti vrijeme da mirno promišljam o sledećim potezima, čak i pod pritiskom vremena, pokazalo se kao dobra odluka.
Emocije često ometaju jasno razmišljanje. Bilo da je riječ o nestrpljenju, frustraciji, bijesu, samopreziru ili čak preranom oduševljenju – dopuštanje tim osjećajima da preuzmu um rezultira gubitkom fokusa i odvlači pažnju od učenja, te vas sprečava da donesete prave odluke i postignete cilj. Treniranje uma da se povuče korak unazad u ključnom trenutku i razvijanje mehanizama za organizaciju misli korisnije je nego napraviti potez dok je vaš um u previranju.
Sjećam se razgovora s Kenom Thompsonom, jednim od pronalazača UNIX operativnog sistema i B programskog jezika, oba revolucionarna temelja današnjeg računarstva. Ovo je bilo 1998. godine, otprilike u vrijeme kada su računari počeli da savladavaju ljude u igranju taktičkih poteza, ali tada je opšteprihvaćeno bilo da su ljudi mnogo bolji u strategiji. Na pitanje da li će računari ikada dostići ljude u strategiji, Thompsonov odgovor je bio: „Naravno! Strategije su samo dugoročne taktike.“ Bilo je to intrigantno zapažanje i s vremenom sam shvatio koliko je blisko istini.
Šah je 99 posto taktika. Ako ne obraćate pažnju na taktiku, nijedna strategija koju osmislite neće vam donijeti uspjeh. Strategija ne može nadomjestiti greške u izvođenju. Ako nastavite s preciznim izvođenjem, to će vas održati u igri čak i ako niste u stanju slediti širu strategiju. Strategija bez taktike, međutim, pada na prvoj prepreci.
Za mene, strategija za partiju nije stvar pravljenja specifičnih manevara figurama. Radi se o razmišljanju šta moj protivnik može pokušati, znanju šta su moji ciljevi i zatim pripremi da izvučem ono što želim iz partije. Strategija je jedna od onih lijepih riječi u šahu koje je teško provesti u djelo. Morate pristupiti problemu sistematično, ali kao dijelu nečeg većeg. Treba postojati okvir, i, u mjeri u kojoj je to izvedivo, detalji moraju odgovarati konceptu, što onda dovodi do harmonije.
U većini sportova, treneri se mogu vidjeti kako hodaju uz teren, bodre, viču i navijaju za svoje igrače. Nasuprot tome, šahisti imaju nevidljivu vojsku koja radi u sjenci, daleko od očiju javnosti, odričući se sna i često vlastitih karijera, trošeći beskonačne sate na pripremu.
Za moj prvi meč kandidata protiv Alexeya Dreeva 1991. godine, imao sam Ferdinanda Hellersa, švedskog prijatelja iz juniorskih dana, i Johna van der Wiela, s kojim sam se već mnogo puta susretao, kao svoje trenere. Bili su dobri prijatelji, što je bilo od pomoći jer je to bio prvi put da sam radio u bilo kakvom organizovanom obliku. Šveđani nisu imali sovjetsku šahovsku kulturu, a Hellers je bio samouk i nevjerovatan u proučavanju igre. Bili smo istih godina, a njegova vrlo sistematična priprema otvaranja omogućila mi je da organizujem svoj rad mnogo efikasnije nego što bih to mogao sam. Van der Wiel je donio mnogo iskustva u našu malu radnu grupu. Bio je stariji od nas i u svojoj rodnoj Holandiji igrao je nekoliko takmičenja, uključujući nekoliko partija protiv Karpova. To je dodalo praktičnu perspektivu mojoj pripremi. Takva vrsta treninga bila je više nego dovoljna za moj prvi meč kandidata u Madrasu, kojem je Hellers prisustvovao, i bio sam sretan što sam prošao prvi test.
(Nastaviće se)