Piše: GM Emil Sutovsky
„Iznenađujuće mnogo poruka od zemljaka iz Bakua, koji se žale na skromne rezultate njihovih reprezentacija (muška reprezentacija je na osmom mjestu, a ženska na petnaestom, napomena urednika ŠML). Kao osoba koja je ne samo odrasla u Baku, već i trenirala gotovo sve vodeće azerbejdžanske šahiste u relativno nedavnoj prošlosti, podijeliću svoje mišljenje. Mislim da će biti zanimljivo mnogima. Jer se radi o smjeni generacija.
Azerbejdžan je šahovska zemlja. Svi dobro razumiju da osmo mesto može biti različito. Možeš igrati na prvom stolu u posljednjem kolu, i, izgubivši, ispasti – a možeš i finiširati s preokretom u prvu desetku, ne pretendujući ni na šta. U ovom slučaju, to je bila druga varijanta.
Ali objektivno, Azerbejdžanu je sada nevjerovatno teško da pretenduje na medalje.
Radžabov je praktično prestao da igra.
Mamedjarov, nažalost, već dugo nije nije obradovao svoje navijače. Najtalentovaniji igrači srednje generacije: Mamedov, Abasov, Gusejnov, Safarli, Durarbejli, da kažem što je moguće blaže, iscrpili su potencijal eksplozivnog rasta – iako, kao što je pokazao Rauf, mogu biti od koristi timu. Ali savremeni šah je takav da je posle tridesete veoma teško napraviti novi skok. Za to je potrebna neka ekstremna motivacija – a to većini mojih zemljaka, nažalost, nedostaje. A možda ne nažalost, već im je i ovako sve dobro, pa ćemo se radovati zbog njih.
U suštini, nema nikakvih osnova da rezultati tima rastu – ali ima mnogo osnova za njihov pad. Nekada se isto to dogodilo sa reprezentacijom Izraela.
Konkurencija postaje sve veća. Nije samo to što je Indija ubrzano napredovala, već su se i ostali ojačali. U Turskoj su izrasla dva vrlo talentovana mladića. U Njemačkoj je došla nova generacija.
A tu su i novi igrači:
Sjedinjene Države su se u proteklih deset godina promijenile do neprepoznatljivosti. Srbija, Slovenija, Engleska su nedavno dobile pojačanje u vidu jakih bivših ruskih igrača. Rumunija je dobila Ševčenka. Španci su se ojačali zahvaljujući Južnoamerikancima.
A Azerbejdžan doživljava smjenu generacija. Pri čemu nove zvijezde nisu tako sjajne.
Sviđa mi se kako igra Sulejmanli (rođen 2005, rejting 2632)– ima temeljit pristup, vidi se da živi sa šahom. Sve je divno. Ali nemoguće je zamijeniti igrača iz top 5 (kakav je bio Radžabov na vrhuncu) igračem iz top 100. Aydin će, bez sumnje, nastaviti da raste, ali opet, samo najuporniji navijači očekuju od njega ulazak u svjetsku elitu. Otprilike isto se može reći za Muradlija (rođen 2003, rejting 2576) – osim što su rezultati i očekivanja u ovom slučaju još niži.
I tu se ništa ne može uraditi. Da, vjerovatno je prije 10-12 godina trebalo uložiti mnogo u tadašnje talentovane mlade igrače. Ali to je veoma teško – kada imaš još sasvim mladu reprezentaciju koja pritom dobija veoma snažnu podršku – a resurs – čak i najštedljiviji – nije beskonačan. A tu podršku koju je savez i lično Maier Mamedov pružao igračima tokom dva decenijska perioda, imali su samo nekolicina u svetu.
Nekada sam inicirao projekat Odlar Jurddu. To, nadam se, pomoglo Raufu i Gadiru, Eltadžu, Nidžatu i Vasifu, Nidžatu Mamedovu i Ulviju Badžarani. Svi oni – prvenstveno zahvaljujući svom talentu – postali su jaki velemajstori, svi su se u nekom trenutku priključili reprezentaciji.
Ali čak i tada, kada je još igrao pokojni Vugar Gašimov, tim nije ulazio u trojku na Olimpijadi, usprkos tome što su trojica Azerbejdžanaca u nekom trenutku bila u svjetskoj desetki.
A sada… Sada samo treba imati strpljenja. Uvjeren sam da će i Šahrijar, i Rauf, i Nidžat ostati u igri i moći će koristiti timu na narednim olimpijadama. Ali u međuvremenu, treba hitno pripremati nove zvijezde – kako one koji su već u reprezentaciji, tako i talentovane momke kojima je sada 10, 12, 15 godina.
Čudo se ne može tako brzo dogoditi. I vrlo je vjerovatno da će na sledećoj Olimpijadi rezultat biti još slabiji.
Ali, kako se kaže, ako gledaš u prošlost, skini šešir. Ako gledaš u budućnost – zasuci rukave!
Sada nekoliko riječi o ženskoj reprezentaciji, budući da su I tu bila pitanja.
Čini mi se da je potrebno sjesti i maksimalno iskreno razgovarati s igračicama, ali i s trenerima. Veoma talentovane djevojke, koje su na prošloj Olimpijadi bile na korak od zlata, su podbacile na turniru. To ne izgleda kao slučajnost – ali ni kao sistemska kriza. Uvjeren sam da je azerbejdžanskoj ženskoj reprezentaciji sasvim moguće da se vrati u red favorita i bori se za medalje na svakom turniru.
U cjelini, u poređenju s Izraelom, situacija šahovskog Azerbejdžana je prilično dobra, ali za povratak nekadašnjim visinama potrebno je puno rada.“
(Preneseno sa fejsbuka)