Na putu ka ovom cilju Botvinik je morao da postupa sa potpunom odlučnošću, jer ‘uslovi u kojima ljudi djeluju se menjaju. Oni nestaju u istoriji, ali istinska dostignuća ostaju’, kako je sam rekao. Poslednji put kada je Keres sreo Botvinika bilo je na turniru u Vijk aan Zee 1969. godine. Te zime je posebno duvalo, i oba velemajstora su igrala sa prehladom skoro čitav turnir. Mihail Botvinik se prisetio: ‘Ležim u krevetu, analiziram poziciju iz prekinute aprtije protiv Portiša na džepnom šahovskom setu – teška završnica… Neočekivano kucanje na vratima i ulazi Paul: „Dakle, možeš li da spaseš ovu poziciju?“ Objašnjavam da sam, nakon dugog traženja, našao jednu jedinstvenu remi poziciju, ali kako da je postignem – ne mogu da shvatim. Keres je uzeo moj džepni šahovski set, razmislio neko vrijeme i, vraćajući šahovski set, rekao: „Pa, šta ako odigraš ovako?“ Pogledali smo se i obuzelo nas je neobuzdano smijanje – Paul je pronašao jednostavan način da postignem poziciju koju sam tražio. Kada smo nastavili partiju, Portiš je bio zapanjen – remi!’
Ova partija je odigrana u jednom od poslednjih kola i njen rezultat je bio izuzetno važan za konačnu raspodjelu mjesta. Da je Portiš pobijedio, mađarski velemajstor, a ne Botvinik, bi zauzeo prvo mjesto na tabeli, ili bolje rečeno dijelio bi ga sa Gelerom i Keresom(!) Kada je Korčnoj čuo ovu priču, mračno je primjetio: ‘Ja to ne bih uradio.’ Ta priča je imala nastavak. Mjesec dana nakon završetka turnira, Marija Keres je neočekivano dobila mali paket iz Moskve, koji je sadržao flašu francuskog parfema. Uz paket je bila priložena poruka od Botvinika koja je govorila o završetku neke partije. ‘Nisam ništa razumjela, ali Paul se mnogo smijao,’ prisjetila se Marija Avgustovna.
U svojim poslednjim godinama, kada je bio u Moskvi, Keres je telefonirao Botviniku i posjetio ga kod kuće. Razlozi za njihove sukobe su nestali, i Keres je otkrio drugog Botvinika, onog koji je bio obziran i ljubazan. Krajem šezdesetih, kada ga je posjetio u njegovoj dači, Keres je primjetio: ‘Botvinik zapravo nije tako loša osoba, on je fin, prijateljski nastrojen.’ ‘Zaboravio je sve, Paul je zaboravio sve,’ uzdahnula je Marija Keres.
Keres je veoma dobro shvatao sve terete i poteškoće profesionalnih šahista, posebno svoje ‘mlađe braće’, i uvijek je branio njihove interese. To je osobina koja je daleko od zajedničke svim svjetskim šampionima. Svjetski šampioni? Ali Keres nikada nije postao jedan od njih. Da li je mogao? Kako bi se njegova karijera odvijala da je brod iz Švedske stigao na vrijeme u septembru 1944. i da se našao u slobodnom svijetu? Hipotetičko pitanje, naravno. Korčnoj vjeruje da bi Keres osvojio najvišu šahovsku titulu. On sam to nije uspio jer je kasnio u odlučivanju o svojoj sudbini dobrih 10 godina: 1976. godine Korčnoj je već imao 45, ali 1944. godine Keres nije imao ni 30.
Udovica Keresa, Marija Avgustovna, nije dijelila Korčnojevo mišljenje, primjetivši: „Mislim da ipak ne bi uspio,“ zasnivajući svoje mišljenje na činjenici da Keres nije bio nemilosrdan prema sebi niti prema drugima kao što je to bio Botvinik.
Da li je Botvinik mogao da zamisli sebe kako kasni na kolo, pojavljuje se na partiji sa teniskim reketom ispod ruke ili igra partiju bridža ne mareći za činjenicu da mu vrijeme na satu teče, kao što je Keres radio u mladosti? Ili kako nemarno analizira prekinutu partiju jer je želeo da provede veče sa prijateljima koji su stigli iz Talina? To se dogodilo Keresu na AVRO turniru u Amsterdamu kada je u izuzetno važnoj partiji protiv Aljehina završio sa pola poena umjesto sa očiglednom pobjedom.
Keres je poticao iz dugovječne porodice: njegov otac i majka su doživeli duboku starost, a njegov brat Harald, poznati fizičar i akademik, bio je u 95. godini u punoj snazi u Talinu kada je održan drugi simpozijum 2007. godine. Paul Keres je preminuo prije nego što je napunio 60 godina. To pokazuje da težak, stresan rad profesionalnog šahiste ne doprinosi dugovečnosti, čak i ako se bavite fizičkom aktivnošću i vodite zdrav način života. Iako Keres sam nije volio da govori na tu temu, već na turniru u Cirihu 1961. godine uzimao je lijekove za visok krvni pritisak, a u kasnijim godinama ljekari su mu insistirali da prestane sa praktičnom igrom. Problem sa cirkulacijom krvi bio je hroničan, a pojavljivao se na sceni kao i uvijek, besprekorno obučen, u večernjem odelu sa kravatom i… u papučama: noge su ga boljele, giht mu je pravio probleme.
Razumljivo, simultanke koje je davao do kraja života takođe su bile kontraindikovane za njega, posebno ako su bile dvije u jednom danu, kao što se desilo u Vankuveru bukvalno nedjelju dana prije njegove smrti 1975. Lako je davati savjete: kada je sledeći put mogao da zamisli priliku da zaradi neku stranu valutu? Poslednjih godina dobijao je dozvolu za samo jedan turnir u inostranstvu godišnje.
Keres je izabrao komplikovanu rutu od Vankuvera do Talina — preko Montreala, Amsterdama i Helsinkija. Imao je hobi: povezivanje letova različitih međunarodnih avio-kompanija – brojevi letova, najjeftinije rute – sve je to znao napamet. U uskom krugu kolega dozvoljavao je sebi da se šali: ‘Sve poteškoće će nestati čim se odvojiš od Aeroflota.’
Prijatno je misliti da je takav hobi odgovarao Keresovoj ličnosti i načinu razmišljanja – njegovoj sklonosti ka analizi, preciznosti i njegovim naporima da pronađe najljepše rješenje. Možda. Čini mi se da postoji i drugo objašnjenje: stvarajući međunarodne rute, vraćao se u one dane kada je, bez potrebe da se ikome pravda, mogao odlučiti kako će putovati do Stokholma, Minhena, Amsterdama ili Helsinkija i koliko će vremena provesti u inostranstvu.
Iz Šipola Paul je pozvao svog starog prijatelja Maksa, koji je došao na aerodrom, i on i Eve su razgovarali nekoliko sati. Hans Bouwmeester, koji je bio prisutan tokom njihovog poslednjeg razgovora, sjeća se da je Keres nekoliko puta ponovio: ‘Da, sada sam u nevolji sa Baturinskim, ostao sam u Kanadi nekoliko dana bez dozvole.’ Keres je preminuo od srčanog udara u Helsinkiju.
Kada je preminuo, Ivonin, zamjenik predsjednika Sportskog komiteta SSSR-a, odgovoran za šah, pozvao je Jakova Nejštata da dođe kod njega. „Jakove Isaeviču, koji materijal planirate da objavite o Keresu?“ pitao je glavnog urednika časopisa ‘64’. „Detaljan nekrolog, njegove najbolje partije, sve što tako veliki šahista zaslužuje,“ odgovorio je Nejštat. „To je naravno vrlo dobro, ali bih volio da ne zaboravite,“ rekao je birokrata, gledajući ga pravo u oči, „da je smrt Keresa, prije svega, gubitak za Estoniju, a ne za Sovjetski Savez.“
Tako su Keresa gledali u Moskvi tokom čitave njegove karijere, i takav je stav prema njemu ostao i posle njegove smrti. On je bio i njihov, i stranac u ogromnoj zemlji koja više ne postoji, i vlasti to nikada nisu zaboravile. Ni on to nije zaboravio.
Predsjednica estonskog parlamenta, Ene Ergma, rekla je na simpozijumu 2006. godine: „Paul Keres nije podlegao jednoj od glavnih želja svih totalitarnih sistema — da izjednači društvo, da prisili sve ljude da govore isto, da se oblače isto, da pate isto i da lažu isto. Elegantni Keres u sivom periodu staljinizma nas je ovdje, u Estoniji, konstantno podsjećao na ono što ćemo jednog dana sigurno ponovo vratiti.“
(Nastaviće se tekstom o Kapablanki)