EVGENIJ ZAGORJANSKIJ
Izdavač: “FIZKULTURA I SPORT”, Moskva, 1980
Čovjek sa ogromnom kovrdžavom kosom, raskošnom kravatom i španskim izgledom je uskočio na stolicu. Prskajući pljuvačkom, lijepo gestikulišući, počeo je da priča o gospodinu Morfiju – koji je upola Francuz – o slavi i ponosu Novog svijeta.
— Ko je ovaj gospodin? — tiho je upitao Pol slušaoca pored njega.
— Kako, ne znate? — iznenađeno je ovaj odgovorio, — Ovo je gospodin Boše, novinar i advokat, prvi govornik Parlamenta i… i lični neprijatelj cara!* — Tajanstveno je podigao prst.
* Car Francuza Napoleon III (unuk Napoleona Bonaparte putem ženske linije), kad je došao na vlast, pokazao je veliku političku spretnost i lukavstvo. Na primjer, ovaj lukavi političar sam je organizovao političke grupe, „opozicione“ njegovoj vladi, i tajno ih je vodio. „Mali Napoleon“ nazivao ga je u pamfletima Viktor Igo, oštro ga suprotstavljajući „Velikom Bonaparti“. Jednom prilikom, prije nego što je preuzeo vlast, Napoleon III je bio primoran da se skriva od policije i živi pod izmišljenim imenom. Kada je postao car, izmišljeno građansko ime ‘Badenge’ postalo je prezriv nadimak za koji su klevetnici bili kažnjavani. Majstor Boše, ‘lični neprijatelj cara’, najverovatnije je bio vladin agent-provokator, okupljajući nezadovoljnike režimom radi njihove neutralizacije.
Na kraju, majstor Boše se umorio. Spektakularno zabacivši masne pramenove, ustao je sa stolice, naklonio se Polu i rimskim gestom mu pokazao ka šahovskom stolu. Pol je sjeo. Njegva prva žrtva bio je određeni gospodin Lekriven, zatim gospodin Žurnu (Paul Journoud), potom gospodin Giber, Preti, Delanoa, Segan i drugi…
Dajući pješaka i dva poteza fore, gospodin Lekriven je izvukao dva remija iz šest ili sedam brzih partija.
Preostali igrači su izgubili sve partije. Napokon je stigao jedan od najjačih igrača u Parizu – novinar Žil Arnu de Rivijer (Jules Arnous De Rivier).
On je dobio bijele figure, odigrao je špansko otvaranje tako stručno, da Pol nije uspio da ostvari nikakvu prednost, i partija je završena remijem. Arnu de Rivijer nije želio da rizikuje svoj uspjeh, pa su šahovski majstori još neko vrijeme sjedili, razgovarajući o Danielu Harvicu (Harrwitz-u), koji se trebao da vrati u subotu u Pariz.
Na svijetu nije postojao čovjek koji je igrao šah toliko mnogo kao Harvic. Provodio je u kafeu „De la Režans“ ne manje od dvanaest sati dnevno, igrajući sa bilo kim za novac. Bio je registrovan kao ‘mlađi kompanjon’ u izdavačkoj kući, ali se gotovo nikada nije bavio tim poslom. Njegov radni dan počinjao je u kafeu „De la Režans“ u podne i završavao se u ponoć. Redovni posjetioci nisu voljeli da igraju sa Harvicem: žalili su se da „Harvic previše voli da pobjeđuje“, da nikome ne želi dati nikakvu foru, jer bi to moglo dovesti do gubitka partije.
Ukratko, u kafiću su priznavali Harvica kao jakog šahistu, ali ga niko nije volio. Imao je navijače, ali nije imao prijatelje, a obično su mu žrtve bile slučajni početnici. Može se reći da je Harvic bio prvi i jedini profesionalni šahista tog vremena. Čak ni Staunton to nije bio. Samo u svojoj mladosti, nosio je košulju s šahovskim figurama i provodio čitavo svoje vrijeme u londonskom „Divanu“. Kako je stario, posvetio se proučavanju Šekspira, a šahu je posvećivao samo nekoliko sati radnog vremena tokom nedjelje.
Razdragani Sent-Aman (De Saint Amant Pierre Charles Four) bio je novinar, a šah je posmatrao samo kao prijatno provođenje vremena. Johan Levental, šahovski urednik i novinar, takođe je bio odličan šahista koji nije mnogo vremena posvećivao praktičnoj igri. Boraveći u londonskim klubovima, vrlo rijetko je igrao sa ulogom. Adolf Andersen je predavao matematiku u gimnaziji u Breslauu i nije imao odgovarajuće partnere u svom gradu. Diplomatska karijera sjajnog Berlinskog Gejdebranda fon der Lazea gutala je svu njegovu energiju.
Boden, Berd, Medlej, Voker, Mongredjen, Slous, Kiping i Laroš su bili s zauzeti svojim poslovnim obavezama i putovanjima. Leve je pravio bogatstvo prihodima u svom hotelu, Gorvic slikao slike, Kling predavao muziku. Nijedan od njih nije bio profesionalni šahista i nije se smatrao takvim.
Možda upravo zbog toga Paul je želio da odigra partiju sa Danielom Harvicem, prvim profesionalcem među svim njegovim protivnicima.
Harvic je zaista stigao u subotu. Bio je vitak čovjek sa ogromnom ćelavom lobanjom i crnim malim prodornim očima. Ponašao se nadmeno i neugodno. Kada su se Pol i on sreli u kafiću i Pol predložio meč, Harvic je odgovorio tako maglovito i nevoljko da je Pol šapnuo Edžu: „On ne želi da igra meč sa mnom!“
Harvic je pitao da li Pol želi da odigra slobodnu partiju. Pol je pristao i izvukao crne figure. U Algeyerovom gambitu, Pol je napravio grešku, odigrao neprecizno i izgubio partiju nakon duge borbe. S blagim osmjehom zbog svoje pobjede, Harvic je pristao da započne razgovore o meču.
(Nastaviće se)