EVGENIJ ZAGORJANSKIJ
Izdavač: “FIZKULTURA I SPORT”, Moskva, 1980
-Mislim, gospodine Morfi, da pravite ozbiljnu grešku“, reče sekretar namrgođeno.
-Kako to mislite, Edž? – Pol se namrštio.
-Obećali ste da ćete učestvovati na kongresu u Birmingemu i potpuno ste zaboravili na to. Englezi vam ovo neće oprostiti!“
-Nisam zaboravio, Edž. Turnir u Birmingemu mi ne daje ništa. Ni prvo mjesto me neće dovesti ni korak bliže meču sa Stauntonom, a zanima me samo ovaj meč.“
-Moramo uzeti u obzir interese engleskih ljubitelja šaha, gospodine Morfi. Ionako kasnite na turnir, prekasno je da se pridružite. Ali, po mom mišljenju, apsolutno morate otići u Birmingem i tamo imati spektakularan nastup… Recimo simultanku koju bi igrali naslijepo…“
– U pravu si, Edž! – rekao je Pol – Evo novca, uzmite karte odmah. Sutra ujutro krećemo za Birmingem.“
Edž je bio potpuno u pravu. Pol je u Birmingemu dočekan suzdržano, a nezadovoljstvo je bilo opipljivo. Svi su se okupili u Birmingemu cvijet engleskog šaha, gotovo svi engleski majstori i najjači amateri, među kojima se isticao gospodin Kipping, notar iz Manchestera i odličan gambitni igrač.
Kongres je uspio da završi svoj rad. Stari Lord Littleton (Lyttelton George Williams), crvenkasti, sijed i neobično ljubazan.
Paul mu se izvinio što kasni, ali lord Littleton je ostao vidljivo uvrijeđen. Onda je Pol odlučio:
-Mislim, milorde“, rekao je usput, „ne bi bila loša ideja da učesnicima turnira dam simultanku koju bih igrao naslijepo“.
– Simultanku naslijepo? Na koliko tabli, gospodine Morfi?“
– Pa, recimo na osam…“
Lord Littleton je zinuo.
— Na osam tabli simultanku naslijepo protiv najjačih šahista Engleske?! Da li ste zdravi, g. Morphy?“
– Sasvim zdrav, Lorde Littleton.“
– Dozvolite mi, g. Morphy, da vas upoznam sa g. Avery-jem, Predsjednikom šahovskog kluba Birmingem.“
Paul se rukovao sa niskim gospodinom živahnog i prijatnog lica.
„Da li ste čuli, Avery, šta gospodin Morphy predlaže?“
– Čuo sam, milorde.
– A šta vi kažete?“
— Malo je vjerovatno da će učesnici turnira pristati da igraju na simultanci, osim jednog ili dvojice. Da li se slažete sa drugim partnerima, gospodine Morfi?“
— Radije bih imao jake protivnike, gospodine Avery, ali vi možete sastaviti tim igrača kako god želite.“
— Odlično, gospodine Morfi! Bićete zadovoljni sastavom, mogu vam to obećati.“
Sledećeg dana, simultanka naslijepo Pola Morfija na osam tabli bila je objavljena u svim birmingemskim novinama.
— Poludio je! — uzbuđivao se lord Littleton. — Prvi majstor svijeta u partijama naslijepo je pariski majstor Harvic (Daniel Harrwitz). Ali čak ni on nikada nije igrao više od šest partija! Ludwig Paulsen je jedva igrao tri ili četiri. Ja ću sam igrati u ovoj simultanci!
Među osmoricom su se našla trojica učesnika turnira – Kipping, Avery i Lyttelton. Ostali su odbili i zamijenjeni su najjačim amaterima. Simultanka se održala u petak uveče, slobodnog dana turnira, u dvorani birmingemskog koledža.
Pol je sjedio u udaljenom uglu dvorane i dao nalog: — e2—e4 na svim tablama! Počela je borba. Pol je sjedio u velikoj fotelji, čiji mu je naslonjač zaklanjao učesnike i stolove. Kada bi se umorio, sjeo bi poprijeko u fotelju i prebacio noge preko njenih naslona za ruke. Pol ništa nije zapisivao i izgledao je potpuno svjež nakon šest sati napete igre. Lord Littleton, igrajući na prvoj tabli zbog svog položaja, bio je prvi eliminisan. Istu sudbinu doživjeli su gospoda Salmon, Freeman, Rhodes, Wills i Carr. Avery je postigao remi, dok je Kipping uspio da pobijedi. Konačan rezultat simultanke bio je 6½ : 1½.
Publika u Birminghemu organizovala je ovacije za Pola, još nikada nisu vidjeli ništa slično. Odbijanje Pola da učestvuje na birmingemskom turniru bilo je oprošteno i zaboravljeno.
Turnir je uskoro završen. Bez obzira na učešće samog Stauntona, pobjednik je bio pedesetosmogodišnji Johan Levental, nedavno poražen u meču protiv Pola i ismijan zbog „neviđeno slabe“ igre. Nedjelju dana kasnije, to je bilo dovoljno da osvoji prvo mjesto na turniru. Levental je uspeo da pobjedi u obe partije protiv Stauntona, dok je drugo mjesto osvojio bivši bečki majstor Falkbeer.
Na dan povratka u London, sunčanog jutra, Paul je polako prelazio dvorište birmingemskog koledža. Sa njim je bio Fred Edž. Išli su im u susret Howard Staunton, Lord Littleton i Avery.
Pol je naglo odlučio.
— Gospodine Staunton! — rekao je ljubazno. — Rekli ste da ćete obavezno igrati meč sa mnom. Mogu li saznati kada namjeravate da ostvariti svoju namjeru?“
Lice Stauntona, boje cigle, postalo je tamnije.
— Moji izdavači će izgubiti mnogo hiljada funti, gospodine Morphy, ako počnem da sad igram šah. Moram da završim rukopis, tek tada ću moći da počnem da igram.“
— Spreman sam da čekam, gospodine Staunton. Odaberite mjesec sami, neka to bude oktobar, novembar ili decembar… Ali neka vaša odluka bude konačna!“
Staunton je dugo razmišljao.
— Dobro, gospodine Morphy! — rekao je na kraju. — Ako pristajete na odlaganje, spreman sam da igram meč sa vama sredinom novembra. Pokušaću da ubjedim svoje izdavače i uskoro ću vam javiti tačan datum…“
-Nastaviće se-