Ipak, njegova permanentna težnja za ukorenjivanjem i bazičnom pripadnošću ogleda se i u tcrme što je sredinom šezdesetih godina postao vernik Božije crkve, fundamentalističke sekte sa sedištem u Kaliforniji. Ova sekta poštuje običaj sabata. Od zalaska sunca u petak do zalaska u subotu on kao vernik ne putuje, niti igra šah. U svojoj sobi provodi 24 časa i meditira. Ovaj običaj je često bio prepreka u njegovom profesionalnom bavljenju šahom. Organizatori turnira i mečeva morali su da izlaze u susret njegovim, samo na prvi pogled, ekscentričnim zahtevima da ne igra petkom i subotom šahovske partije.
Fišerov život se kretao isključivo između šahovska polja. Ostale aspekte života on je svesno žrtvovao. Po mišljenju Larija Evansa, američkog velemajstora i Fišerovog nekada bliskog prijatelja, on je ostao najindividualniji, najnepomirljiviji, najnekomunikativniji, najusamljeniji i najnezavisniji šahovski majstor sveta. U ovakvoj konstelaciji gde je simbolika i struktura šahovskih figura i igre koje su ispunjavale njihovu smisaonost, flotirala između realnosti i fantazije u Fišerovom konceptualnom mišljenju često prevladavaju elementi magijskog. Kada je jednom prilikom oboleo od zapaljenja slepog creva, izričito je bio protiv operacije. Njegov razlog protiv operacije bio je: „Ne želim da mi se odstrani slepo crevo. Možda je u njemu sadržana moja šahovska genijalnost“. Operacije nije bilo, a zapaljenje je sanirano konzervativnom metodom.
Mišljenja drugih šahista o Bobiju Fišeru kao ličnosti i čoveku bila su kontradiktorna, ali su svi bili jedinstveni u mišljenju da je jedan od najvećih šahista svog vremena. Čuveni estonski velemajstor Paul Keres smatrao je da je Fišer igrač čudesnog talenta, uz razvijenu i posvećenu ljubav prema šahu, ali da nije savladao izvesne nedostatke. Keres smatra da on mora da uvidi da se bez objektivnog prilaza igri ne mogu postizati najveći uspesi. Migel Najdorf, bonvivan i šarmer na 64 polja, izjavljuje da mu se ne sviđaju neki postupci Fišera kao čoveka, ali da se radi o genijalnom igraču. Viktor Korčnoj iznosi interesantnu tvrdnju u vezi Fišera – on igra slabije nego što i on sam misli, ali bolje nego što misli šahovski svet. Bent Larsen, koji nikada nije krio averziju prema nekim aspektima Fišerove ličnosti 1964. izjavljuje: „Ako me pitate o Bobiju kao čoveku, onda moram da kažem da kod njega, ima još puno infantilnosti. Ali, kao šahista – on je veliki, izvanredni talenat, pravi šampion.“ Larsen je u jednom intervjuu izjavio da Fišer nikada neće postati svetski šampion jer nije dovoljno inteligentan, a Bobi mu je uzvratio kontraudarom: „Larsen neće postati svetski prvak jer suviše priča“ (prisetimo se pravdoljubive istorije: Fišer pobeđuje Larsena katastrofalno 6:0, a potom postaje svetski prvak). Svetozar Gligorić, Fišerov dugogodišnji i verni prijatelj, za Bobija tvrdi da je oličenje poštenja, principijelnosti; samouverenosti. On je igrač koji je kompletan i veliki u svim fazama partije.
Bobi je na simboličkom nivou Bog Starog zaveta; moćni i ubitačni Jahve koji kažnjava. Njegova okrenutost ka drugima se retroflektuje ka apsolutnoj individuaInosti. Fišerova izrazita fiksiranost i identifikacija sa svetom šahovskih figura mu sužava životne alternative. Zapravo, u datoj psihološkoj konstelaciji on izabira jedini mogući put. Put koji vodi ka virtuelnoj realnosti šahovskog logosa. U ontološkoj konstelaciji drugi treba da su mu podređeni, drugi treba da budu u funkciji kralja šahovske igre. I u kasnijem životu Bobi je imao retke prijatelje i to uglavnom iz šahovskog sveta. Delio ih je baš kao i crno-bele figure. Na dobre i loše.
Ostale su upamćene gotovo kao anegdotalne, uloge njegovih sekundanata (pomoćnika) u mečevima kandidata (Bent Larsen) i u borbi za šahovsku krunu sa Spaskim kada mu je pomoćnik bio šahovski velemajstor i sveštenik Vilijem Lombardi. I jedan i drugi šahista (Larsena je zamolio Maks Eve da pomogne Fišeru, dok je Lombardija u dva navrata angažovala američka šahovska federacija) su bili samo nemi posmatrači Bobijeve igre, jer je Fišer, kao striktni individualista, smatrao da mu niko drugi i nije potreban. Iako je bio dobar prijatelj sa Larijem Evansom, Fišer mu je postavio izvesne uslove da bi mu ovaj bio sekundant u meču sa Tajmanovom 1971. godine: sekundant se u vreme meča ne sme baviti novinarstvom i ne sme doći sa suprugom. Evans ga je glatko odbio, što za Fišera, ortodoksnog individualistu i šahovskog samotnjaka i nije bio neki gubitak.
Za Fišera dobri i prihvatljivi za druženje sa njim su bili samo oni koji su mu se bez okolišavanja divili i smatrali ga genijem. A njih zaista nije bilo malo. Smatra se da i dan-danas održava prijateljske odnose sa našim velemajstorom Gligorićem, Argentincem Kinterosom, filipinskim velemajstorom Eugenom Toreom i američkim velemajstorom Larijem Evansom.
*1(Suetin A, Put ka majstorstvu, Caissa Commerce, Beograd, 2002)
(Nastaviće se)