Vijest da je sedmogodišnji dječak povrijeđen u šahovskom meču koji je igrao protiv robota tokom turnira održanog u Moskvi, odnosno da mu je robot slomio prst jer je dječak prije vremena htio odigrati svoj potez, ne treba da nas iznenadi. Treba da nas uplaši,
Petpostavljam da robot JOŠ nema svijest da nekog namjerno povredi (naglasak je na riječ “još”), i očito su programeri izostavili ovo kao mogućnost u sigurnosnim protokolima. U brojnim brzopoteznim partijama ovo se često dešava, jer šahisti žele povući potez i prije nego što je to protivnik uradio. Možda je neko zbog toga i dobio po prstima. Ali, prvi put se desilo da mašina u šahu povrijedi čovjeka. Sjećam se razgovora sa mojim prijateljem Jevgenijem Svešnjikovim koji mi je svojevremeno rekao da je prvi obračun mašine i čovjeka bio u šahu: “U šahu biće i posljednji” – kazao mi je umni Jevgenij nagovještavajući konačni obračun mašine i čovjeka, upravo za magičnom tablom.
Mnogi genijalni ljudi su se plašili čovjekovih sposobnosti. U Šekspirovoj “Buri” Prospero baca u morske dubine svoj čarobni štap, da ga niko nikad ne pronađe. Prospero je mag, a ja ga čitam nuklearni fizičar, genetičar, kompjuterski genije (dodaj po želji).
Slično razmišlja i Dostojevski kad Dmitrij Karamazov kaže “Čovjek je širok, ja bih ga suzio”. Naša sposobnost može biti naša propast, jer sebe ne možemo, ne umijemo ili nećemo da kontrolišemo. Znam da apostol Pavle u najljepšoj ljubavnoj pjesmi kaže “Nesavršeno je naše znanje”, ali i tako nesavršeno može dovesti do katastrofe.
Otuda i vijest iz Moskve ne treba shvatiti samo kao slučajnost i zanimljivost, već kao znak za uzbunu. Ko kaže da je robot to slučajno uradio. Možda je to bilo namjerno, a programeri tumače slučajnošću. Programeri, a ne robot.
Borba mašine i čovjeka je počela. I kao u onom popularnom filmu “Gorštak”: “Može biti samo jedan”. Ili mi, ili mašine.
Dragan Popadić FIDE majstor iz Tivta