Piše: Srđan Čarnić
Šta me je potreslo i iznerviralo, pokvarilo prelepe utiske iz Subotice.
Poslednji dan kadetskog, stojim na parkingu hotela, izleće devojčica koju poznajem, rida i izbezumljeno trči ka obližnjoj autobuskoj stanici. Roditelji druge dece zabrinuto stoje, odlazim do nje. Kaže kroz jecaje izgubila sam sa figurom više medalju, krećem sa pričama kako su svi svetski prvaci plakali, da se svima to dešava, da ona igra sjajno(što stvarno mislim) i da igra u starijoj konkurenciji devojčica do 10 godina.
Nekako je umirim i kažem idemo do tate i mame u hotel, nevoljno kreće, nalazimo tatu, izlazi tip poznata faca, izgovara kćerci – Ako, neka si izgubila, vidiš da je ona bolja od tebe, devojčica brizne u plač ponovo.
Proradi mi adrenalin ali se suzdržim, nemojte tako. Kroz pola sata na parkingu scena, devojčica mu izgovara-Izvini tata. Pada mi mrak na oči, ali kažem Srđane nije to tvoj problem. Koliko budala i psihopata kruži oko nas, prikrivenih pod plaštom slave, novca, lažne finoće i kvazi ugleda. Trebalo bi da znaju da svetom hoda rmpalija dobrog srca, snažnih pesnica, bik sa crvenom maramom za nepravdu a sigurno nas ima još.
(Preneseno sa fejsbuk stranice Srđana Čarnića )