Piše: Velemajstor Milan Draško
(Šesti nastavak)
Hanibal ante portas
Kada su u Senatu primili izvještaj da je Hanibal primijećen u Italiji odmah je dat znak za uzbunu. Poslali su dvije armije da ga presretnu i izbace iz zemlje. Tako je počeo Drugi punski rat (218-202. p.n.e.). Dogodiće se velika bitka pored Trebije, desne pritoke rijeke Po. Decembar, snijeg, velike hladnoće. Ostalo je zapisano da su rimski vojnici bili tako smrznuti nakon prelaska rijeke Trebije da ni mač nisu mogli držati, a kamoli pružiti dostojan otpor. Vještim manevrima Hanibal je uspio da razdvoji ove dvije vojske i potuče svaku posebno. Poraz je zapanjio Rimljane. Gubici su bili ogromni. Kartaginska vojska nastavila je napredovanje prema jugu. Pošto su Apeninske prevoje čuvale rimske legije, Hanibal je odlučio da ih zaobiđe tako što će proći kroz močvare u dolini rijeke Arno. Četiri dana i četiri noći marširala je kartaginska vojska kroz vodu, blato i mulj. Ljudi i životinje bili su na ivici snaga. Konjima su ispadala kopita zbog stalnog hodanja kroz blato. Od slonova ostao je samo jedan. I sam Hanibal trpio je velike bolove od upale oka, koje je na kraju izgubio, jer nije bilo vremena za liječenje.
Kada je stigao u Eturiju, Rimljani su protiv njega uputili vojsku pod zapovjedništvom Gaja Flaminija, glasovitog rimskog vojskovođe. Hanibal im je postavio zasjedu kod Trazimenskog jezera (217. p.n.e). Svoje trupe rasporedio je na visovima oko jezera, a poslao je i određeni broj vojnika na krila kako bi im odsjekao svaku odstupnicu. Polibije opisuje ovu bitku:“Hanibal je dao ugovoreni znak za borbu i napao neprijatelja sa svih strana istovremeno. Flaminijevi ljudi bili su iznenađeni pojavom neprijatelja, a magla im je onemogućila da steknu jasan pregled situacije. U klancu je život izgubilo skoro 15 hiljada Rimljana.
Ostaci rimske vojske okupili su se pod komandom Fabija Maksima. Njemu je bilo jasno da Hanibal ne može biti potučen u otvorenoj bici, pa se samo upuštao u manje čarke s kartaginskom vojskom. To naravno nije uništilo Hanibala, ali je izmorilo njegovu vojsku i dalo dovoljno vremena Rimljanima da osvježe svoje snage. Međutim, mnogi u Rimu bili su protiv takve taktike i željeli su otvoreni sukob. Grupa senatora, na čelu sa Gajem Terencijem Varonom, izjasnila se 216. za otvorenu bitku. Obrazovana je armija od oko 80 hiljada pješaka i 6 hiljada konjanika. Imenovana su dva zapovjednika da komanduju rimskom vojskom svakog drugog dana, na smjenu. Jedan je bio Emilije Paul, a drugi Varon. Hanibal ih je očekivao u ravnici kod Kane.
Tog dana, kada se odigrala bitka, komandovao je Varon. On se odlučio za frontalni napad. Hanibal je rasporedio vojsku u obliku potkovice. U sredini je postavio Špance i Gale, a na krilima kartaginske pješake i konjanike. Rimljani su lako probili centar njegove vojske, ali su se krila brzo zatvorila oko njih. Konjica je napala s leđa i desetkovala rimsku konjicu. Prije sutona rimska vojska bila je uništena. Bio je to najteži poraz u istoriji Rima.
„Rime, zemljo moja! Dušo koja patiš!
Privi sebi one što su srcem siročad,
Ti koja si mrtvih imperija mati“.
(Džordž Gordon Bajron: „Putovanje Čajlda Harolda“-iz Četvrtog pjevanja)
Nastupilo je zatišje, Rim je shvatio da ne može ulaziti u velike, otvorene okršaje. Rimljani su počeli opsjedati gradove vjerne Hanibalu pa je tako 212. p.n.e započela opsada Kapue (190 km od Rima). Kapuljani su se nadali pomoći Hanibala koji je došao pred grad, no kad je vidio da rimska opsada ne prestaje, produžio je za Rim. U Rimu je zavladao opšti metež. Čuvene riječi Hannibal ante portas (Hanibal pred vratima) zapamćene su do dana današnjeg. Istoričari tvrde da Hanibal napadu i opsadi Rima nije pristupio ozbiljno, koliko god to izgledalo kontroverzno. Zadovoljio se samo pustošenjem polja i imanja izvan grada.
Stendal je pisao:“Toga jutra, 16.oktobra 1832, nalazio sam se u San-Pijetru in Montorio, na brežuljku Janikulu u Rimu, sunce je divno sijalo. Lak južni vetar, koji se jedva osećao, lelujao je nekoliko malih belih oblaka iznad brežuljka Albano; prijatna toplota vladala je u vazduhu, bio sam srećan što živim… Ovo je mesto jedinstveno na svetu, mislio sam sanjareći, i antički Rim je, i protiv moje volje, odnosio pobedu nad modernim, sve uspomene iz Tita Livija rojile su se u mojoj glavi. Na brežuljku Albano, levo od manastira, primetio sam Hanibalove livade“ („Život Anrija Brilara“).
Kapua nije dobila vojnu pomoć i Rimljani je osvajaju 211. p.n.e. To je podosta uništilo Hanibalov ugled i povjerenje među italskim saveznicima koji su malo pomalo potpadali pod Rim, a novo osvojena Kapua bila je brutalno kažnjena oduzimanjem prava građanstva te odvođenjem stanovništva u roblje. Od tada je Hanibalu bilo otežano ratovanje, jer više nije imao ni podršku iz rodne Kartage – podršku Senata i lokalnih oligarha koji su se bojali prevelike moći glavnog zapovjednika kartaške vojske.
Hanibal se borio sa velikim poteškoćama oko snabdijevanja svoje vojske. To je i spasilo Rim. Uzalud je čekao pomoć svog brata, koji je trebao da dovede pojačanje iz Španije. Njega je, međutim, rimska vojska presrela i porazila 207. godine.
Rimljani i dalje nisu imale snage da se suprostave Hanibalu. On ostaje u Italiji sve do 203. godine p.n.e. Saznavši da Rimljani namjeravaju da napadnu Kartaginu, pohitao je da spasi svoj grad. Njegovi izmoreni vojnici sukobili su se s rimskom vojskom 202. godine kod Zame. Rimski vojskovođa Kornelije Skipion je, uz pomoć numidijske konjice, uspio da savlada Kartaginjane. To je bio prvi Hanibalov poraz. Poslije te bitke moć Kartagine bila je slomljena. Hanibal je pobjegao na istok, gdje je 183. p.n.e. izvršio samoubistvo, izbjegavajući izručenje Rimljanima.
Hanibal je jedan od najvećih vojnih stratega u istoriji i jedan od najvećih generala starog svijeta, zajedno s Filipom Makedonskim, Aleksandrom Velikim, Skipionom Afričkim i Julijem Cezarom. Antički pisci Polibije i Livije opisali su Hanibala i njegove ratove.
Vojne akademije širom svijeta proučavaju Hanibalove strategije, posebno Bitku kod Kane. Hanibal je ovjekovječen u slavnim književnim djelima kao što su Danteova „Božanstvena komedija“, Swiftova „Gulliverova putovanja“ i Floberov „Salambo“, gdje se Hanibal javlja kao dječak. Njegov život ekranizovan je u igranim filmova „Scipione l’ Africo“ (1937) i „Annibale“ (1959), te u brojnim dokumentarnim filmovima.
U Trećem punskom ratu, (149-146. p.n.e.) Rimljani su do temelja sravnili Kartagu 146. godine p.n.e. Preživjeli su prodati u roblje a zemlja preorana i posuta solju kako više ništa ne bi moglo rasti na njoj. Ipak, Rimljani su odlučili podići vlastiti grad na ovom mjestu. Rimska Kartaga je postala drugi po veličini grad u Zapadnom Rimskom carstvu i centar hrišćanstva u afričkom području. Konačno uništenje Kartage dogodilo se u 7. vijeku, pod invazijom Arapa, nakon čega se na postojećim ruševinama nikada više nije uzdigao novi grad.
„Kartaga bijaše prkosna i gorda. Izložila se rimskoj osveti. Potomstvo nije dočekalo punske korablje na vlastitoj obali. U južnim zaljevima još se zibaju sjene njihovih jarbola, bez jedara. Kormila su im istrunula u dubini“ (Sjene gradova mediteranskih; iz knjige „Druga Venecija“, Predraga Matvejevića). Ruševine Kartage nalaze su na istočnoj obali Tuniskog jezera, 20 kilometara od glavnog grada Tunisa. Znatiželjni turisti ne mogu vidjeti autentične ostatke moćne, drevne Kartagine, već dijelove novog rimskog grada, sagrađenog na njenim ruševinama.
Velemajstor Milan Draško
(Sutra nastavak)