E.Surov: Pored mene je Daniil Dubov, svjetski šampion u ubrzanom šahu. Ovo su usput, vaši prvi koraci po St Petersburgu sa titulom šampiona. Šta sada osjećate? Na ovom mrazu…
D.Dubov: Osjećam mraz, da. Dakle, živ sam, znači sve je dobro. Ali ne osjećam kao da se nebo otvorilo. Naravno, lijepo je, ali…Jednostavno, tako je ispalo, a ja ne volim rapid igru. Mislim da ne volim rapid šah, tako da ni jedna ovakva pobjeda neće biti dovoljna da ga zavolim.
E.Surov: A zašto ga ne volite?
D.Dubov: Ne znam, to je jako složena igra. Klasičan šah – ja shvatam, prema njemu se treba odnositi ozgiljno, morate se pripremati, dobro spavati, dobro jesti i tako dalje. Brzopotezni šah sam igrao mnogo puta u životu i to sa velikim zadovoljstvom. Znam iz iskustva da je ova igra takva, i zavisi ‘na koju si nogu ustao’- tako ćeš proći. I u velikoj mjeri na to ne možete da utičete. Sjećam se da sam u Kataru prije dvije godine zauzeo treće mjesto u blicu, a u rapidu sam igrao vrlo loše. Dakle pred rapid turnir ja sam imao poseban režim, čitavu sam noć spavao, pripremao se za partije dobro. Igrao sam loše, umorio sam se od svega , pa smo Maksim Matlakov i ja obe večeri pred blic turnir otišli u centar grada, šetali obalom, vratili se oko pola tri ujutro, sjajno smo se proveli. Oko devet smo doručkovali i odigrao sam najbolji turnir u životu i završio na trećem mjestu. Zato znam da to tako jednostavno ne funkcioniše.
A rapid šah- je nekako čudna igra. U njoj postoji neka logika. Ako sve radite jako prenaglašeno, idiotski, igraćete loše. Sa druge strane, ako sve radite normalno, ni to vam ne garantuje ništa. To je nekako čudno. Da li da zanemarim rapid? Pa da ga zanemarim bilo bi loše, to bi bio amaterski pristup. Ja jednostavno volim blic. Na svjetskom šampionatu u blicu ću igrati, uživati, bez obzira na rezutlat. Ali igram ga sa velikim zadovoljstvom.
E.Surov: Dobro, od te dvije krajnosti – idiotski pristup rapidu ili normalan – koji vam je način bliži?
D.Dubov: Ne, dobro, idiotski sam rekao, ali to je loša definicija, nego bolje reći amaterski. Hvala Bogu, mene podržavaju drugovi i djevojka. Ali da bise razumjeli ispričaću ovo: jutros sam znao da ću igrati sa Carlsenom; moja je priprema bila da sam spavao šest časova i samo odlučio prvi potez koji ću igrati. Nikakve partije nisam gledao, nikakve fajlove, ništa. Uglavnom, tako sam igrao čitav turnir. Tako od te dvije krajnosti bio bih bliže prvom pristupu.
E.Surov: Rekli ste da ste prve dvije noći ovdje malo spavali. Zašto? Šta se desilo?
D.Dubov: Razlozi su ugodni.
E.Surov: Ali nisu za objavljivanje.
D.Dubov: Pa da. Uglavnom nisam noću plakao na jastuku.
E.Surov: Vi ste sada došli od novinara i dali prilično gromku izjavu o Saudijskoj Arabiji.
D.Dubov: Da, meni se čini vrlo važnom.
E.Surov: U vezi sa tim, nekoliko pitanja. Da li je bilo neophodno da postanete svjetski šampion da bi to rekli?
D.Dubov: Meni se čini da jeste. Mislim da kod nas ima malo ljudi koji mogu jednostavno da izađu i nešto iskreno kažu. A moj problem je bio da iako se nisam bojao da govorim, ali se nekako osjećam kao idiot kada govorim bez razloga. Po mom mišljenju to je glupo. Možda sam tako vaspitan. Ja jednostavno nisam pošao u Saudijsku Arabiju bez riječi. Svojim sam drugovima objasnio zašto nisam pošao. Mislim da je to sramotrno. Ali me niko nije ništa pitao. I nemam takvo samopouzdanje kao ljudi koji nešto objavljuju na fejsbuku kada ih niko ne pita. U mom slučaju da bi me neko nešto pitao, moram da igram negdje dobro. Zato me nije niko pitao ranije o Saudijskoj Arabiji i nisam ranije o tome govorio. Sada sam imao priliku da kažem i rekao sam.
Znam da svi…ili bolje rečeno ne svi – ne znam za vas konkretno – ali mnogi novinari ne vole mnogo Borisa Abramoviča Gelfanda zato što on rijetko daje intervjue. S druge strane, njegov mi je stav blizak; da bi nešto stvarno rekli, morate neko vrijeme da ćutite. A ako kao neke naše velike šahovske nade igrate meč za svjetskog šampiona i posle toga počnete da pišete stalno objave na internetu svakom prilikom, kada vas niko ništa ne pita, tada je o vama sve poznato i nikom nije interesantan intervju. Tako je i kod rok zvijezda. To je uslovo Zemfira-meni nije bliska njena muzika, ali je uvažavam kao ličnost. Pri tome ona ima ogroman broj koncerata, ogromnu popularnost – a maksimalo daje jedan veliki intervju godišnje. I uvijek je interesantan.
E.Surov: Znate u čemu je razlika? Zemfira se iskazuje u svom stvaralaštvu. A u šahu, da li se to isto dešava?
D.Dubov: To je po meni sporno. Na ovu temu sam, usput rečeno, mnogo diskutovao sa ljudima. To je već jasno o kome govorim- Karjakin je stvarno mnogo uradio za popularizaciju šaha u Rusiji. Mislim da ni vi ni ja nismo njegovi obožavaoci. Ali sa njim imam čisto normalne, lične ljudske odnose, moram mu za to odati priznanje, on mi je izrazio saučešće i tako dalje. U ličnoj komunikaciji on je apsolutno normalan.
Upravo sa gledišta odnosa sa javnošću, na razvoj šaha kod nas postoje razlike. Ali vidite, na ovaj ili onaj način, možete mnogo da pričate i odigrate milion remi partija, dok neko drugi može lijepo da igra i ništa da ne govori. I, ne hvalim se, ali remija imam malo. Mislim da su moje partije više-manje zanimljive. Meni je drago kada pomislim da će u nekoj zemlji, neki Peruanci kjoi imaju drugu kategoriju, pogledati Chess24, pogledati moju partiju i pomisliti: ovaj momak igra zanimljivo. Po mom mišljenju, ako igrate zanimljivo i partije su lijepe za gledanje, to je takođe popularizacija šaha.
Usput da kažem, ja ne mogu da igram na mjestima gdje su loši uslovi za igru. Na primjer u Satki, od samog početka sam shvatio kako će se to završiti.
Obratite pažnju i usput uporedite kreativni potencijal šahista koj isu dobro igrali na Superfinalu u St Petersburgu i dobro igrali u Satki. Ne želim nikoga da uvrijedim, ali je jasno da je meni ili Janu Nepomniachtchiju tamo bilo teško.
Ne želim da umanjim zasluga Andreikina koji je dva puta pobjedio na superfinalu ili Jakovenka. Ali oni igraju bolje kada su uslovi teži.
E.Surov: Još jedno pitanje. Svjetski šampionat u Saudijskoj Arabiji nazvali ste sramotnim. Nekoliko Ukrajinaca nije došlo u St Petersburg – vjerovatano oni smatraju da je sramota da se organizuje ovaj šampionat u Rusiji. Kako bi vi riješili ovaj problem FIDE? Gdje održati turnire da niko ne kaže da je to sramota. Gdje je vasa lična granica, šta je prihvatljivo?
D.Dubov: Da, shvatio sam vaše pitanje, o toj temi se dosta raspravljalo. Za mene nema kontradikcije. Iako, sam,bezuslovno, po Krimskom pitanju, potpuno na strani Ukrajine. Ali nema kontradikcije jer je šah, za mene, jednostavno važniji od politike. Vidite, možemo govoriti o vojnoj agresiji i tako dalje, ali u svakom slučaju Rusija je zemlja sa velikoj šahovskom tradicijom. Bila je i biće. Održavanje turnira u Rusij nije loše za šah. Vidite, postoji ovdje neki šahovski imidž. Moguće se opet različito odnositi prema Rusiji.
E.Surov: Prema Rusiji kao državi?
D.Dubov: Da. Ja volim svoju zemlju, ali naravno, u poslednje vrijeme imamo manje razloga za ponos. Ali ipak, čini mi se, subjektivno, da imidž šaha nije oštećen održavanjem turnira u Rusiji. Većina svjetskih šampiona je bila iz Rusije. Postoji mnogo turnira u Rusiji. U principu, šah ima svoje mjesto u Rusiji. A istorija- se mijenja. Jednostavno, mi živimo u takvom periodu, a za istoriju su sve to gluposti. Proći će dvije stotine godina, a epizoda sa Krimom će ostati kao sramota. Ali to će proći, a šahovska tradicija ostaje. Tu nema problema.
A Saudijska Arabija –znate, to je zemlja u kojoj do tada nije bilo sportskih takmičenja. Počele su da se odvijaju neke pozitivne promjene u toj zemlji, ali u toj zemlji realno ljudima na trgu su do skoro sijekli ruke. To je zemlja u kojoj žene ne mogu da se oblače kako žele, ne mogu mirno da idu gdje hoće. To je malo drugačije. Izgledalo je da nema interesa za šah. Ipak, dobili smo veliki nagradni fond. Očigledno da kao bi postojao izbor između Saudijske Arabije i St Petersburga sa istim nagradnim fondom, niko ne bi izabrao Saudijsku Arabiju. I mi se na neki način prodajemo. A što se tiče St Petersburga, ne bih mogao tako reći. I očigledno da je Nakamura došao ovdje, ne zato što mu je neophodan novac, već zato što se normalno odnosi prema turnirima u Rusiji. I to je sve u redu.
Za šampionat u Saudijskoj Arabiji sam rekao da je sramotan. Ja nažalost imam naviku da pretjerujem. Ali uglavnom izrazio sam svoje mišljenje, mislim prilično tačno. Ono što me najviše iznenađuje jeste ponašanje ljudi za koje novac nije toliko važan. Činjenica da su ljudi sa rejtingom 2650-2680 tamo pošli, to razumijem sa ljudske strane. Ogroman novac. Možda najveći u istoriji šaha, pa jednostavno iz tih finansijskih razloga je teško propustiti, čak iako mislite da u tome nema ništa dobro.
Ali čudno mi je da su tamo pošli ljudi kojima novac nije glavna stvar. Razumijem stav Magnusa, o tome sam sa njim razgovoarao i iskreno ga pitao. Moram mu odati priznanje, on je uglavnom vrlo otvoren, direktan u ličnom razgovoru.
Koliko sam ga shvatio (nadam se da se neće naljutiti ako se lose izrazim) za njega je važan svjetski šampionat. On ne može prihvatiti da ne igra na svjetskom šampionatu. On ne brine gdje se igra, zato što je takva osoba. On ne može da propusti priliku da pokuša da pobjedi na svjetskom šampionatu. A ja ga u tome shvatam. Da se igra i u Satki, on bi pošao i u Satku.
(ovo je samo dio intervjua sa Dubovom, a čitav možete da pročitate na sajtu Evgenija Surova: http://chess-news.ru/node/25476 )