Piše: Genna Sosonko
21.11.2018.
Decembar 1972 godine. Otvoreni turnir u londonskom Islingtonu – moj prvi međunarodni turnir. O dolasku iz Holandije vazdušnim putem iz razumljivih finansijskih razloga nije moglo biti govora. Krenuo sam noću brodom iz Hook-van-Hollanda, u kabini za četvero, i stigao u Brighton u pola šest ujutro. Zbunjeni službenik na pasoškoj kontroli podignuo je obrve prilikom kontrole mojih dokumenata: “Šta ćete raditi u Engleskoj?” “Šah? Igrati šah? Pitam za svrhu vaše posjete Ujedinjenom kraljevstvu.”
Vozom zatim idem do Londona. Metro sa stanicama poznatih naziva Covent Garden, Piccadilly Circus, Hyde Park Corner, Victoria Station. Pitao sam u informativnom birou i saznao da će se turnir igrati u najjeftinijem hotelu u rejonu Islingtona. Ponovo metro. Hotel bez lifta, mansarda na šestom spratu na kraju hodnika.
Na Openu se okupilo stotine učesnika, ali se moje kontaktiranje svelo na one osobe koji govore ruski jezik. Jedan od njih bio je češki velemajstor Ludek Pahman koji je upravo stigao na Zapad. Upoznali smo se i razgovarali nekoliko puta, ali Pahmanu nije bilo stalo do kontakta sa mnom. Novinari su ga slavili kao junaka „Praškog proljeća“, snimali su ga za televiziju, na njegovoj tabli je napravio prvi potez sponzor turnira, a za njegovim stolom je bila šarmantna plavuša sa natpisom „Miss Islington“ sa širokom lentom.
Drugi koji je govorio ruski jezik bio je mladi čovjek, Englez. Njegovo ime je bilo Michael Basman. On se ‘gađao padežima’ i ponekad tražio riječi, ali ja sam bio zadovoljan takvom komunikacijom. nešto u njemu mi je bilo simpatično, ali iz naših razgovora pamtim samo jednu rečenicu koju sam nekoliko puta ponovio i zapamtio samo zato što nisam dijelio gledište sagovornika.
Michael se nedavno vratio iz Sovjetskog Saveza, gdje je studirao nekoliko godina na erevanskom univerzitetu, i slušao moj monolog, uporno ponavljajući: „U Sovjetskog savezu je moguće živjeti…“
Ne sjećam se šta sam tačno rekao, ali se suština svodila na primjedbu jednog monaha koji se nije plašio da se ne složi sa Henrikom četvrtim. Jednog dana kada sam kada je putovao u Pariz, neko je vrijeme ostao u malom gradu koji se kralju činio savršeno očaravjući. “Možda za one koji prolaze”, rekao je monah odlučno, “ali ne i za one koji ovdje stalno žive.”
***
Otac Michaela Basmana, koji je rođen 1946 godine, bio je Jermen, ali kada je stigao u Englesku, promijenio je prezime. Jermenski jezik Michael nije znao: kod kuće su govorili na engleskom. Već je studirao na Univerzitetu u Londonu, kada je donio odluku da će nastaviti studije u sovjetskoj Jermeniji, ali tu mu odluku familija nije odobravala. Ipak, mladi čovjek je pokazao upornost i insistirao na svojoj odluci.
U to vrijeme, 1969 godine, Basman je bio već jak šahista. On je nekoliko puta nastupao za nacionalnu studentsku ekipu i uspješno debitovao na Hastings turniru 1966-1967 godine. Basman je osvojio treće mjesto, odmah iza Botvinika i Uhlmana, ispred svih engleskih i stranih majstora. Sledeće godine on je već igrao za reprezentaciju svoje zemlje na Olimpijadi. Jasno je da su sva strašna upozorenja da ne ide u Jermeniju bila uzaludna: Michaela je neodoljivo privlačila meka svjetskog šaha.
Basmanu je u početku u Erevanu bilo prilično teško. Nije poznavao jezik i morao je da kombinuje univerzitetska predavanja sa učenjem jermenskog jezika. On je odlučio da postane ljekar, ali naravno nije zaboravio ni na šah. Učestvovao je ne samo na različitim takmičenjima u Erevanu, već je putovao u mnogo gradova i sela u velikoj zemlji gdje je pre svega posjećivao šahovske klubove. Naučio je prilično da govori ruski jezik, ali je mogao o životu u tadašnjem Sovjetskom savezu da sudi iz perspektive stranca koji ima u svom džepu engleski pasoš i u svakom se trenutku može vratiti u Veliku Britaniju. To se i desilo 1972 godine, bukvalno nekoliko mjeseci prije našeg susreta u Londonu.
Tri godine igranja šaha na univerzitetu je nastavio, ali uspjeh nije dugo dolazio. Basman je podijeli prvo mjesto na nacionalnom šampionatu (1973), sa Billom Hartsonom, ali je zatim izgubio u meču. Dvije godine kasnije predvodio je tim Engleske u meču sa Francuskom. U istom timu su igrali budući velemajstori John Nunn i Jonathan Spilman. Ali, iako je početak njegove karijere mnogo obećavao, Basman nije nikada postao velemajstor i nije nikada pokazivao velemajstorske rezultate.
Ali na tom Božićnom turniru u Hastingsu 1966-1967, dvadesetogodišnjak je crnim figurama nadigrao samog Botvinika, i samo zbog nedostatka tehnike nije uspio da realizuje pješaka više.
Pored mnogo pohvala Botvinik je tada rekao: “Mi ćemo još mnogo čuti o ovom mladiću, koji je bez sumnje najtalentovaniji u novoj generaciji engleskih šahista.” Partijarh je obično bio u pravu, ali ipak Basman nije postigao baš mnogo u smislu kako mu je predviđao Botvinik.
Negdje kasnih sedamdesetih godina Basman je odlučio da ostavi zauvijek tradicionalnu teoriju i potpuno promijeni izbor otvaranja. Ne može se reći da je on napravio senzacionalnu promjenu – originalne ideje bilo je moguće naći i u njegovim partijama koje su se pojavile i ranije, ali otvaranja koja je počeo da bira Basman, u priručnicima teorije se spominju u najboljem slučaju kao nekorektna.
Procijenite sami: Basman je počeo stalno da otvara partiju otvaranjem Groba- 1.g4 pa čak i napisao knjigu “Ubica Grob”, što posebno efektno zvuči na ruskom jeziku. Povodom tog prvog poteza Kasparov je dao kratak komentar: “Šah nije kuglanje!” Crnim figurama je Basman često odgovarao na 1.e4 potezom 1…a6.
Posle pobjede Milesa nad Karpovom na šampionatu Evrope 1980, popularnost poteza 1…a6 je naglo porasla.
Pojavili su se Basmanovi sledbenici, počela je da se stvara teorija, upravo ono što je on pokušao da izbjegne. Na kraju krajeva, taj potez, nazvan Odbrana Svetog Đorđa, postao mu je suviše zastario i on je počeo da kombinuje od prvog potez – na liniji daminog topa a zatim drugi potez na liniji kraljevog topa!
Redosled poteza 1…a6 ili 1…h6 nije imao nikakav značaj. Ponekad je primjenjivao produženi fijanketo 1. d4 h6 2.e4 g5.
Bijelima je često igrao 1.h3 ili 1.a3, a ponekad bio sklon klasici 1.b4.
Nedavno je na decembarskom turniru u Londonu Basman dobio pravo da odigra prvi potez u partiji svjetskog šampiona. Magnus, kao što vidimo ironično je reagovao na ekstravagantne ideje i promijenio potez, ali u brzopoteznim partijama događalo se da Carlsen otvara partiju potezom 1.a3.
Basman je primjenjivao svoja otvaranja i protiv velemajstora (ponekad je uzimao nezaboravne ‘skalpove’ – od Ulf Andersona, Johna Nunna), međutim protiv jakih protivnika je takvo otvaranje uglavnom dovodilo do katastrofe.
Ali protiv slabijih protivnika, kada se posle prvih poteza na tabli pojavljivala potpuno neobična, iracionalna pozicija, takva je taktika često donosila uspjeh.
“Zemlja Basmanija” – taj je termin postao opšte prihvaćen u šahu. Možda kod vas postoje neke druge asocijacije, ali kada se u šahovskim krugovima na Zapadu govori o “zemlji Basmaniji”, svi znaju na koji tip pozicija misle.
Prije nekoliko godina Michael je priznao nekoliko grehova koje je napravio u mladenačkim godinama. Jednom, dok je protivnik šetao turnirskom salom, on je promijenio već odigrani potez. Drugi put je dobio koverat u kojem su bili formulari prekinute partije, on ga je otvorio, precrtao svoj zapisani potez i upisao bolji potez.
Podsjećamo i na Basmanov Božićni turnir u Hastingsu (1967-1968) o kojem smo već pisali. Kasno uveče, njega je pozvao u svoju sobu jedan od budućih pobjednika takmičenja, Florin Gheroghiu.
“Michael”, rekao mu je rumunski velemajstor, “svakako moram da pobjedim na turniru. U protivnom ću po završetku turnira kući biti pozvan u vojsku i to je za mene loše.”
“To mi se činilo strašnim”, sjeća se Basman “i složio sam se da dam poen Florinu u našoj sutrašnjoj partiji.”
“Možda želite novčanu kompenzaciju…” poečo je Gheorghiju, ali sam prekinuo odbijajući tu ponudu. Sledećeg dana, oko dvanestog poteza dozvolio sam grubu grešku i moj je ptotivnik pobjedio u nezaboravnom napadu. Neki su čak nazvali tu partiju brilijantnom!”
Ističući grehove davne mladosti, Basman je završio svoju ispovjest skoro biblijski: “Da li je to sve za što se kajete sine moj?” “Da, Oče”. “Tada idi s Bogom i ne griješi u budućnosti”.
U oktobru 2018 godine, prosjedi veteran je učestvovao na malom majstorskom turniru u holandskom Harlemu.
Ne treba ni govoriti da on ni jednom nije odstupio od svoje koncepcije otvaranja. Samo je dvije partije Basman počeo potezom 1.b4, a u ostalim partijama otvarao 1.g4, a crnim figurama je zadržao istu ideju i igrao 1…g5. Jednom ga je protivnik lišio te mogućnosti (protivnik je igrao 1.d4), Basman je bio prinuđen da igra 1…h6 pripremajući svoj omiljen potez g5 kojeg je odigrao sledeći potez….
Nažalost, u to vrijeme nisam bio u Holandiji, inače bih sigurno otišao u jedan od najljepših gradova te zemlje, veoma blizu Amsterdama. Podsjetio bih Michaela na naš spor u londonskom Islingtonu i rekao, da se zemlja u kojoj je on živio tri godine, vraća direktno u Sovjetski savez, koji je on tako branio prije pola vijeka.