Velemajstor Denis Lazavik će ovih dana nastupiti na Olimpijadi. Prije toga je Denis dao intervju u kojem je govorio o profesionalnom šahu. Evo nekoliko djelova iz intervjua.
O pripremama za Olimpijadu
– Nisam se uopšte pripremao. Tamo čak nema ni nagrada — zašto da se pripremam? Razumijem zašto treba da se pripremate za, recimo, Svjetski kup ili Svjetsko prvenstvo u rapidu. Tamo postoje nagrade: ako odmah izgubiš — malo zaradiš, ako stigneš do finala — mnogo zaradiš. A ovdje čak nema ni nagrada. Zašto trošiti snagu i pripremati se, pogotovo što mi klasični šah nije baš zanimljiv.
O taktici za Olimpijadu
– U najmanju ruku, možeš brzo odigrati remi na prvoj tabli i pustiti ostale da rade. Remi na prvoj tabli je uvijek dobar rezultat, bez obzira da li igraš bijelim ili crnim figurama. Izdržao si, postavio temelj, a onda neka se ostali pozabave slabijim šahistima — uslovno rečeno, repom ekipe.
O Global Chess League
– Da bi te negdje pozvali, moraš imati neke veze. Recimo, ja nemam nikakve veze. Evo, sada me nisu pozvali u Global Chess League. A gledam tamo — postoji ta U20 tabla. Ja sam tamo jači od većine učesnika! Ali oni svake godine imaju neke svoje sastave i manje-više se ništa ne mijenja, pa zato ni ne igram tamo.
O Mishri
– Mishra više nije takav supertalent. Godine prolaze. Već mu je 17. Ima rejting kao ja. U klasičnom šahu to je potpuno bezveze — 2630. Čemu to služi?
Ako nemaš podršku — trebalo je bolje da igraš za rejting, čovječe. Postao si velemajstor — trebalo je brzo da napraviš 2700. A sa svojih 2630 nikome nisi potreban u savremenom svijetu sa 17 godina. To je moj nivo. Dođi onda u Bjelorusiju — ovdje će te podržati.
O sponzorima
– Nepotreban si sponzoru ako si prosječan profesionalac i niko za tebe uopšte ne zna? Šta će ti sponzor? To može da se desi samo ako neki dobri čika, poput Djeda Mraza, odluči da ti daje nekoliko hiljada dolara mjesečno. Onda si imao sreće.
Drugi profesionalci kao muve
– Ponekad gledam neke turnire na koje ljudi idu da igraju klasičan šah — prva nagrada 4.000 eura, ili 3.000, 2.000. A postoje i turniri za koje stvarno ne razumiješ zašto ljudi uopšte dolaze. Profesionalci se sjate kao muve na pekmez, a ti se pitaš: „Šta vi uopšte radite ovdje? Radite za 4.000 eura ili šta?“
O treninzima sa Šereševskim
– Oni su mi se, začudo, dopali. Jedini problem je što je on pomalo nagluv. Ali uvijek ostaje mogućnost da nas je jednostavno ignorisao. Šereševski je, po pravilu, postavljao pozicije iz svojih knjiga i sve objašnjavao. U suštini, on samo putuje sa svojim materijalom. U tom smislu, vjerovatno su to bili jedni od najkorisnijih treninga, jer nije pokušavao da nam nešto „proda“ u otvaranju.
O muškim i ženskim treninzima
– Sjećam se da smo prošle godine sa Širovom pokušavali da gledamo neka otvaranja, ali to je bilo jednostavno nemoguće. Dobro je što su sada treninzi podijeljeni — na muške i ženske. Genijalna ideja! Jer baviti se šahom sa ženama je ludost, pogotovo gledati tamo otvaranja— razlika u nivou je ogromna. One ništa ne razumiju od onoga što nam objašnjavaju.
O EWC-u u Parizu
– Tamo sam za jedno kolo donio bežičnog miša, a oni su izgubili USB adapter. Zbog toga nisam mogao da ga koristim. Na kraju sam morao da koristim svog starog miša. To nije mnogo uticalo na rezultat, ali je ipak ostao neprijatan osjećaj.
Što se tiče organizacije, sve ostalo je bilo odlično. Postoji čet i bukvalno samo napišeš: „Pošaljite mi automobil“ — i pošalju ti automobil. Poslije prvog meča sa Nakamurom, koji sam izgubio, napisao sam: „Hoću da idem.“ Oni mi odgovore: „Imamo automobil možeš da ideš sa Nakamurom.“ Ja napišem: „Može li, molim vas, neki drugi automobil, ne sa Nakamurom?“ I poslali su mi drugi automobil.