Juriš na šahovske visine
U zemlji lala i vjetrenjača
Stajali smo na uskom pojasu zemlje usred uzburkanih talasa razbješnjelog mora. Svuda dokle je pogled dopirao vidjeli su se pjenasti sivozeleni talasi, koji su se na horizontu stapali s olovnim nakupinama oblaka nad vodom. Ravnomjerni, snažni udari podivljale vode bijesno su se obrušavali na obalu tog pojasa zemlje, koji nas je primio u samom središtu zaliva Sjevernog mora. Činilo se da će talasi svakog časa razoriti tu građevinu, koja je izgledala tako krhko u morskoj pučini, samljeti u sitne komade čvrsto složeno kamenje i u trenu uništiti sve što je čovjek s tolikim trudom izgradio.
Nalazili smo se u Holandiji, na putu iz Haga u mali sjeverni grad Groningen. Krenuvši automobilima iz Haga, zaustavili smo se tog tmurnog dana na samoj sredini znamenite brane koja presijeca morski zaliv i omogućava automobilima da znatno skrate put ka sjeveru zemlje. Ova dugačka brana, duga trideset kilometara, podignuta ljudskim rukama usred vodene pučine, izaziva ponos zbog snage i veličine ljudskog razuma.
Do Holandije smo iz Moskve putovali vozom, prolazeći putevima nedavnog rata. Prošli smo kroz razoreni Minsk, gotovo do temelja sravnjenu Varšavu i stigli u Berlin. Tamo nas je dočekala delegacija šahista jedinica Sovjetske armije koje su tada bile stacionirane u Berlinu. Gotovo bez odmora nakon puta, krenuli smo da obiđemo mjesta slavnih podviga ruskih vojnika.
Berlin je još nosio tragove nedavnog divljanja fašista. U razrušenoj Rajhs kancelariji Adolfa Hitlera bili su razbacani formulari koji su se popunjavali za lica odlikovana fašističkim „gvozdenim krstom“. U kabinetu u kojem je nesrećni firer smišljao ideje o vladavini nad čitavim svijetom, Nijemci su u peći „buržujki“ kuvali krompir. Čak su i u samu smrt fašističkog vođe tada mnogi još sumnjali.
„Da li je Hitler živ?“, „da li je vođa fašizma zaista izvršio samoubistvo?“ — takvim naslovima bili su ispunjeni članci u stranim novinama.
S velikim interesovanjem obišli smo mjesta nedavnih borbi za Berlin. Razgledali smo Rajhstag, nad kojim su sovjetski hrabri borci podigli crvenu zastavu u samom jeku borbi za njemačku prijestonicu.
Brzim vozom prošli smo kroz čitavu Zapadnu Njemačku i stigli na granicu Holandije. Presjevši u vagon prigradskog tipa, koji ima mjesta samo za sjedenje, tiho smo razgovarali, razmjenjujući utiske o prizorima koji su promicali kroz prozore. I već tada smo vidjeli koliku popularnost uživa šah u ovoj maloj zemlji.
Naš kondukter, visok, nezgrapan, pomalo pogrbljen Holanđanin, obučen u sivu uniformu s bakarnim dugmadima, već je nekoliko puta ulazio u naš kupe, čas nudeći cigaretu, iako niko od nas nije pušio, čas pitajući da li želimo nešto naručiti na narednoj stanici. Očigledno je sve to bio izgovor da započne razgovor.
— Ko ste vi? — upitao je napokon na njemačkom, iako su tada Holanđani na sve načine nastojali da izbjegavaju taj jezik. — Poljska, Rumunija? O, Rusi, i tako dobro govorite holandski! — začuđeno je uzviknuo, čuvši od Flora odgovor na holandskom jeziku.
— To je veoma zanimljivo!
Na trenutak je izašao iz kupea, ali se ubrzo vratio i ponovo počeo da nas ispituje.
— Vi ste šahisti. Odmah sam shvatio: idete u Groningen. Očekuju vas, pišu svaki dan — rekao je, dobivši potvrdu svojih pretpostavki. — Sad ću vam na stanici naći novine, da vam pokažem. Da li ste prvi put u Holandiji?
— Nas dvojica smo već ranije bili ovdje — odgovorio je Flor, pokazujući na Botvinika — a ovi mladi ljudi dolaze prvi put.
— I kako vam se sviđa Holandija? — postavio je kondukter pitanje koje, kako smo kasnije shvatili, pri upoznavanju postavljaju svakom ko dođe u bilo koju zapadnu zemlju.
Flor mu je rekao nešto prijatno, pa se Holanđanin zadovoljno nasmiješio.
— Ko će, po vašem mišljenju, osvojiti prvo mjesto na turniru? — nastavio je svoje ispitivanje kondukter.
Mi smo savršeno razumjeli kakav odgovor je očekivao i pomenuli smo Maksa Evea. Znali smo da je ime bivšeg svjetskog prvaka veoma popularno u njegovoj domovini. Uspjesi Evea poznati su svakom Holanđaninu, čitava zemlja prati njegove rezultate.
— I mi mislimo da će prvi biti Eve — spremno se složio kondukter. — A kako će, po vašem mišljenju, igrati Botvinik?
— On nema nikakve šanse za prvo mjesto — bez oklijevanja je izjavio sam Botvinik Holanđaninu. — Ne samo on — nastavio je sovjetski prvak — nego ni svi ruski šahisti neće moći pružiti nikakav otpor Eveu.
Ove riječi su potpuno dovele Holanđanina u dobro raspoloženje.
— A ko je od vas Botvinik? — upitao je.
Nije nam preostalo ništa drugo nego da nastavimo šalu i pokažemo na nekog drugog. Kondukter je „Botvinika“ obasuo najtoplijim komplimentima.
Nekoliko sati nakon prelaska granice već smo bili u Hagu, a već sljedećeg dana automobilima smo krenuli za Groningen, udaljen 250 kilometara od Haga.
Put za Groningen bogat je slikovitim, za Holandiju karakterističnim pejzažima. Svuda unaokolo prostiru se široka polja zasađena raznobojnim lalama. Holanđani su poznati po umijeću uzgoja lala najrazličitijih vrsta i najneobičnijih boja. Imaju i crne lale s laticama obrubljenim, kao zlatom, žutim rubom. Ima i žutih lala s crnim žilama na laticama. Sreću se i vatreno crveni lale raznih nijansi. Pred očima putnika pravougaono polje jedne boje smjenjuje se šarenim poljem druge boje. Sve lale su iste visine, njegovanog izgleda.
A u daljini, na horizontu, u sivkastoj izmaglici okreću se krila vjetrenjača, nehotice prizivajući sjećanje na legendarnog španskog viteza Don Kihota. Povremeno se nailazi na uredna sela s krovovima prekrivenim šarenim crijepom. Po livadama lutaju crno-bijele holandske krave, koje su svojoj zemlji donijele još jednu slavu — kao domovini holandskog sira.
Mnogi dijelovi Holandije nalaze se ispod nivoa mora, i vrijedni Holanđani ulažu mnogo napora da putem kanala odvedu vodu s polja. U zemlji postoji mnogo zaštitnih objekata, ali oni ipak ne garantuju stanovništvu potpunu sigurnost. Povremeno more probije ta ne sasvim pouzdana utvrđenja, odnoseći ljudske živote i nanoseći veliku štetu privredi. Jednu od takvih građevina — ogromnu branu koja zadržava nadiranje mora i služi za drumski saobraćaj — prešli smo na našem putu ka sjeveru zemlje.
U Groningenu nas je ispred hotela dočekala gomila ljudi. S mukom smo se probili do ulaza u hotel, već u prvim minutama potpisavši desetine autograma. „Juče su Rusi zauzeli grad Groningen“, šalila se jedna lokalna novina, opisujući naš dolazak sljedećeg dana u stilu nedavnih ratnih izvještaja.
(Nastaviće se)