Juriš na šahovske visine
ZLATNI PRAG (nastavak)
Tokom praškog dijela meča dogodio se rijedak slučaj, bez presedana u istoriji turnira. Prilikom nastavka prekinutih partija petog kola, slobodni članovi moskovske ekipe šetali su po sali, odgovarali na pitanja čeških ljubitelja šaha i dijelili autograme.
— Kako stoji Simagin? — pitali smo jedni druge, jer nas je sve zanimala složena pozicija nastala u njegovoj partiji sa Šajtarom. Mladi majstori vodili su borbenu i sadržajnu partiju. Poslije prvog dana bila je prekinuta u nepovoljnijoj poziciji za Moskovljanina, i sada se on uporno branio nastojeći da izbori remi.
Ubrzo je neko prišao i radosno saopštio da su teškoće za Moskovljanina, koji je igrao bijelim figurama, već iza njega i da mu je remi osiguran. To nas je obradovalo, jer bismo u tom slučaju peto kolo završili bez ijednog poraza.
Odjednom se začula galama. Sudije su pojurile ka mjestu gdje se partija nastavila. Gledaoci su napustili mjesta kod demonstracionih tabli i u gomili se okupili oko stola za kojim su igrali mladi majstori. I mi smo prišli i zatekli sudije meča kako rješavaju veoma složen problem, jer se ono što se dogodilo u toj partiji još nijednom nije srelo u praksi majstora.
Kada je Šajtar uzeo protivničkog pješaka i dao šah, Simagin se duboko zamislio. Ako bi odmah uklonio tu prijeteću figuru, prednost crnih bi i dalje ostala osjetna. Šta učiniti? Moskovski majstor dugo je razmišljao, držeći glavu u rukama i nervozno se ljuljajući na prstima. Odjednom mu je sinula sjajna ideja. Ako najprije razmijeni dame, pa tek onda uzme opasnog crnog pješaka, bijeli kralj će se približiti centru i partija bi trebalo da završi remijem. Obradovani Moskovljanin odmah je razmijenio dame i, uzevši crnog pješaka, sjedio zadovoljan uspješno vođenom odbranom.
Sve bi se završilo dobro da se, na Simaginovu nesreću, nisu umiješali gledaoci. Dok su oni živo raspravljali čime uzeti crnog pješaka koji je dao šah bijelom kralju, demonstrator je prišao tabli i povukao potez bijelom damom — potez kojim je i Simagin dao šah crnom kralju. U početku su Česi ukorili demonstratora, misleći da je pogriješio, i zamolili ga da provjeri zapis, ali kada se vratio od igrača i potvrdio da su upravo takvi potezi odigrani u partiji, publika je počela da negoduje.
— Dozvolite, gospodo majstori — začuli su se uznemireni glasovi — tako se ne može igrati. Dva kralja pod šahom — toga nema ni u našim amaterskim partijama. Igrajmo po pravilima!
Sudije su morale prekinuti igru i provjeriti tok partije. Zaista, postojao je trenutak kada su oba kralja bila pod šahom! Ne samo Simagin, već ni njegov protivnik nije primijetio to očigledno kršenje šahovskih pravila. Na nezadovoljstvo Moskovljanina, koji je već bio izborio remi, partija je vraćena na poziciju u kojoj je došlo do prekršaja i morala se ponovo igrati od tog trenutka. Iz povoljne situacije Simagin je ponovo vraćen u neizvjesnost. Ipak, i drugi put je uspio da izbori remi — ovoga puta poštujući sva pravila.
Završivši meč sa šahistima Praga, posjetili smo Bratislavu, gdje smo prvi put vidjeli plavi Dunav, zatim Zlin (danas Gottwaldov) i, konačno, industrijski grad Brno. Svuda su nas dočekivali kao rođene, stvarali maksimalno moguće uslove i unaprijed ispunjavali naše i najmanje želje.
Nakon što smo kao cijela ekipa posjetili četiri grada u zemlji, kasnije smo se razišli po manjim mjestima, držeći predavanja i igrajući simultanke.
Na tim simultankama češki ljubitelji šaha igrali su na poseban način. Njihovo prvo pravilo bilo je — ne predavati se do mata! U početku su nas iznenađivali igrači koji bi u simultanki ostajali samo s kraljem protiv čitave armije bijelih figura. Kasnije su nam objasnili da postoji dugogodišnji dogovor, koji je postao tradicija: igrati do samog mata, kako bi se otežao zadatak onome koji daje simultanku i omogućilo drugima da više razmišljaju. Postojao je i drugi razlog: za učešće u simultanki plaćalo se, pa je svako, kad već plati određenu sumu, želio da izvuče maksimum zadovoljstva.
Svi učesnici su zapisivali partije i po završetku tražili da im se potpišem.
Susreti u gradovima u koje smo dolazili da igramo simultanke bili su i dirljivi i smiješni. U gradu Beroun, u hotelu u kojem sam odsjeo, iznad prozora je visila zastava Sovjetskog Saveza. Prirodno sam pomislio da je stigla neka delegacija iz SSSR-a. Koliko sam se iznenadio kada sam saznao da je zastava okačena u čast dolaska ruskih šahista.
Na simultanki u Češko-moravskoj fabrici u Prag, poslije uvodnih riječi, svih dvadeset šest učesnika podiglo je čaše i nazdravilo: „Za zdravlje sovjetskih šahista!“ Nije nam preostalo ništa drugo nego da uzvratimo: „Za zdravlje čeških šahista!“
Ako se uzme u obzir da je poslije prvog sata igre napravljena pauza od pola sata radi nastavka zdravica, lako je razumjeti da je to bila jedna od najtežih simultanki u mom životu.
(Nastaviće se)