ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
EVO KAKO JE ISPALA
Nad Moskvom je zavijala sirena za vazdušnu uzbunu. Žuti snopovi reflektora, čiji su se krajevi gubili u dubinama neba, okretali su se poput džinovskog vrtuljka. Negdje na prilazima gradu već su odjeknuli prvi plotuni protivavionske artiljerije. Moskva se, dočekujući fašističke avione, napela i pripremila.
Za svaki slučaj ugasili smo električno svjetlo u prostorijama konstruktorskog biroa, iako su prozori ionako bili dobro zamračeni. Još dok je bilo struje smotali smo cigarete od mahorke i stavili ih u improvizovane muštikle, koje smo se izvještali da pravimo od šarenih dugmadi i komadića plastike. Pušili smo, nastavljajući započeti razgovor i čekajući naređenja štaba protivvazdušne odbrane fabrike.
– Naravno, staru konstrukciju treba preraditi, kakve tu mogu biti sumnje – začulo se iz pravca gdje je žar zapaljene cigarete povremeno osvjetljavao široko lice i bistre oči zamjenika glavnog konstruktora. – Mašina koju fabrika sada proizvodi i nezgodna je i glomazna; borcima oduzima previše vremena. Treba i može se napraviti jednostavnija, praktičnija.
– I jeftinija – začuo se iz mraka glas drugog konstruktora, koga smo, ne zna se zašto, prozvali Gric, iako nije imao nikakve veze s Ukrajinom i gotovo cio život proveo je u Sibiru. – Zašto niko od vas ne uzima u obzir i to? Napravićemo jednostavnije dijelove, lakše će se obrađivati, smanjiće se količina potrebnog materijala i, što je najvažnije, radne snage. A koliko je to sada važno! Nema više šta da se razmišlja, hajde da od sjutra počnemo novo projektovanje – završio je Gric.
– A hoćemo li uspjeti? Hoćemo li izdržati? – upitao sam, iako sam unaprijed znao kakav će odgovor uslijediti. – Pa nas je tako malo!
– Sve se može uraditi! – ponovo se začuo Gric. – Podijelićemo se u dvije grupe: jedan dio konstruktora nastaviće da radi na staroj mašini i pomaže proizvodnji, a trojicu ili četvoricu oslobodićemo tekućih poslova kako bi mogli da rade na novoj mašini. Šta vi mislite, velemajstore?
Od prvih dana mog rada kao glavni konstruktor, Gric me u privatnim razgovorima nije zvao drugačije nego „velemajstore“, a ponekad bi, u šali miješajući šahovske i tehničke titule, govorio: „glavni majstor“.
Sada me je, u gluvoj tami zimske večeri, ta riječ podsjetila na davno zaboravljeni šah. Već više od godinu dana šah je u mom životu igrao sasvim sporednu ulogu. Ni kada sam u prvim mjesecima rata radio kao tehnolog, ni kasnije, kada sam postao glavni inženjer fabrike, niko osim mojih najbližih prijatelja nije ni slutio da sam šahovski velemajstor. Znali su me samo kao inženjera.
Poznanici koje sam sretao pričali su da se u Moskovskom šahovskom klubu igra turnir, ali nisam imao vremena da svratim. Većina šahovskih majstora u međuvremenu je bila evakuisana iz Moskve u pozadinu, dio je otišao na front, a nekih više nije bilo među živima. Oni koji su ostali u prijestonici, pored svog redovnog posla, mnogo su radili i u bolnicama. Redovno su obilazili ranjene borce, držali predavanja i igrali simultanke. Nekoliko puta i ja sam posjetio moskovske bolnice, govorio ranjenim crvenoarmejcima o šahu i odigrao simultanku s njima.
Šahista prve kategorije, inženjer M. Rikan, igra simultanku u Tulskoj bolnici.
Ideju o stvaranju nove konstrukcije svesrdno su podržali rukovodstvo i partijska organizacija fabrike, pa je ubrzo počeo užurban rad. Niko nije gledao ni na vrijeme ni na umor. U stvaralačkom poslu učestvovao je cio kolektiv konstruktorskog biroa, a kasnije su im se pridružili i radnici te inženjersko-tehničko osoblje fabrike.
(Nastaviće se)