ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
ČETRDESET „CRNIH“ PROTIV JEDNOG (nastavak)
Godine 1936. bivši svjetski šampion Kapablanka davao je simultanku u Moskovskom domu novinara. Meni, tada još šahisti prve kategorije, posrećilo se da imam jedini susret za tablom s ovim izvanrednim velemajstorom.
— Koliko vremena računate da ćete davati simultanku? — pitali su Kapablanku pred početak njegovog nastupa.
— Ne više od tri sata — odgovorio je samouvjereni Kubanac.
— Ali protiv vas igra veoma jak sastav — ljubazno su ga upozorili.
— Tim bolje. Što je jači sastav, to je zanimljivije igrati — izjavio je bivši svjetski šampion.
Kada su prošla četiri sata od početka simultanke, Kapablanka još nije dobio nijednu partiju. Na nekoliko tabli bio je matiran, na drugim je bio prinuđen da se preda zbog neizbježnog poraza. Nigdje u svijetu, tokom cijele njegove šahovske karijere, ništa slično mu se nije dogodilo. Bio je zatečen i zbunjen. Znojav je hodao unutar kruga, bijesno se braneći od protivnika koji su ga napadali.
Posle sedam sati igre podvučeni su rezultati. Kapablanka, koga su njegovi američki poštovaoci proglasili nepobjedivim, dobio je svega sedam partija od trideset, izgubio četrnaest i devet remizirao.
„Meni ne prijeti rezultat Kapablanke“, nehotice sam pomislio, objavljujući odlučujući šah jednom od protivnika.
Ipak, jedan ugao ogromnog „ringa“ izazivao mi je neugodnost. Čak i kada sam igrao druge partije, nije me napuštala briga za sudbinu tog opasnog područja.
„Treba se zadržati oko tih partija i dobro proučiti pozicije“, rekao sam sebi.
Ali u tom trenutku jedno zabavno dešavanje skrenulo mi je pažnju. Rasejani starčić, čim sam se udaljio od njegove table, napao je svojim pješakom mog topa. Kada sam se deset minuta kasnije ponovo približio njegovoj partiji, starčić je napravio još jedan potez i uzeo mog topa.
— Izvinite, vi ste odigrali dva poteza zaredom — oprezno sam primijetio.
— Šta vi, šta vi, to je nemoguće. Sada je moj potez i uzimam vašeg topa — uporno je tvrdio moj protivnik.
— Dobro — rekao sam. — Moraću da vam pokažem čitavu našu partiju od samog početka.
Starčić nije zapisivao poteze. Nije zapisivao ni bilo ko drugi. Početna pozicija je obnovljena. Pokazao sam sve poteze i uvjerio sve da je moj protivnik bio u krivu.
Obnavljanje partije odigrane u simultanki nije tako teško kao što se čini na prvi pogled. Iskusan simultanac lako može da rekonstruiše sve poteze u bilo kojoj partiji odigranoj u simultanki. Pri tome on ne pamti poteze mehanički, nego po jednom upečatljivom detalju, po maloj kombinaciji koja se dogodila u datoj partiji, obnavlja čitav tok događaja.
Ostavivši rasejanog starčića, uputio sam se ka nemirnom uglu, razmišljajući zašto su mi tamo nastale teške pozicije. Po otvaranju sam imao nesumnjivu prednost, protivnici su loše odigrali početak partija.
Ispostavilo se da sam naletio na grupu lukavaca (ako i takva kategorija učesnika simultanke postoji). Želeći po svaku cijenu da pobijede, oni namjerno u početku prave slabe poteze, ali ipak ne toliko loše da bi brzo izgubili. Na početku se kod simultanca stvara utisak da je njihova šahovska kvalifikacija niska. „Ove ću lako pobijediti“, misli on. Zatim, odjednom nastaje preokret. U sredini partije lukavci počinju da igraju punom snagom. Teško je ako simultanac ne uspije na vrijeme da promijeni svoj stav prema tim protivnicima i ne počne duže da se zadržava pred njihovim tablama.
Srećom, na vrijeme sam prozreo podmukli plan tih lukavih protivnika. Morao sam duže da se zadržavam kod njih, i uskoro su svi pretrpjeli poraz. Ne krijem da sam te partije igrao sa pojačanom sportskom žestinom.
Prošla su dva sata igre. Sa svakim potezom broj „crnih“ se smanjivao. Za sada sam imao samo jedan poraz. Pobjedniku su čestitali prijatelji i članovi kluba. Još nakon jednog sata na „ringu“ je ostao aktiv kluba, najkvalifikovaniji sastav, iskusan i očvrsnut u turnirskim borbama. Svi su napeto razmišljali, pokušavajući da odgonetnu smisao mog posljednjeg poteza.
Posebno se trudio organizator kluba. Meni je već bilo jasno da je njegova situacija beznadežna. Zaista, ubrzo je izgubio. Uvjerio sam ga, rekavši da organizatori simultanke u takvim simultankama uvijek doživljavaju poraz. Iznenadio se i zamolio da mu objasnim zašto.
— Vidite, kada počinjem simultanku, svi učesnici su mi nepoznati. Znam samo jednog — vas, jer sam s vama razgovarao prije početka. Zato pamtim vašu tablu, zadržavam se i nesvjesno igram pažljivije nego na ostalim pločama.
— Dobro — odgovorio je organizator. — Sljedeći put potrudiću se da vam ne upadam u oči.
Moje riječi nisu bile šala. Zaista sam primijetio da simultanci uvijek pobjeđuju one koje poznaju, čak i ako su to jaki šahisti.
Usput, jedna zanimljivost: simultanac vidi lica učesnika samo u prvim potezima. Kasnije nema vremena da gleda lica, pamti samo partije.
Jednom se u mojoj simultanki, usred igre, jednom od učesnika, relativno slabom šahisti, tiho pridružio moj dobar poznanik, kandidat za majstora. Odmah sam osjetio neku promjenu u igri na toj tabli. Crni je počeo da igra jake poteze i uskoro sam morao da se predam. Ali tokom čoitave simultanke nijednom nisam imao priliku da pogledam svog novog protivnika…
Prošla su više od tri sata, simultanka se približavala kraju. Morao sam da položim oružje još u jednoj partiji, dvije su završene remijem.
Ubrzo je ostala jedina partija. Taj protivnik je vrlo često, kad bih mu prišao, molio da mu dozvolim da preskoči potez i razmisli još malo. Ja nikada ne odbijam takve molbe, iako po pravilima simultanke preskakanje poteza nije dozvoljeno. Sada se njegova partija odužila i ostao je sam sa mnom jedan na jedan.
Dali su mi stolicu i konačno sam mogao da odmorim. Simultanka je veoma iscrpljujuće takmičenje. Svaka tabla ima dužinu od jednog metra. Četrdeset tabli — četrdeset metara. Prosječan broj krugova — pedeset. Dati simultanku znači preći dva kilometra sporim hodom. Uopšteno, to je četvorosatna šetnja uz naporan mentalni rad.
A postoje i rekordne simultanke. Prije rata velemajstor Andrej Liliental u Centralnom parku kulture i odmora imena Gorkog postavio je svjetski rekord, igrajući protiv sto šezdeset šahista.
Posljednju partiju gledao je čitav obruč gledalaca. Borba nije dugo trajala. Moj protivnik je, istina, imao dobru poziciju, ali se očigledno zbunio ostavši jedan na jedan protiv velemajstora, izgubio nit i brzo izgubio.
Objavljen je rezultat simultanke: od četrdeset partija moji protivnici su dobili tri, a pet su remizirali.
(Nastaviće se)