V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
IZUZETNI LJUDI I ŠAH (ВЫДАЮЩИЕСЯ ЛЮДИ и шахматы)
Otkako ova igra postoji — već gotovo hiljadu i po godina — mnogi izuzetni pisci i pjesnici, muzičari i slikari, naučnici i filozofi, vojskovođe i društveni djelatnici posvećuju joj sate svog slobodnog vremena, ponekad se strastveno njome bave i daju joj najviše ocjene. Johan Volfgang Gete nazvao je šah „kamenom probom za um“, Lav Tolstoj „predivnim odmorom“, a Dmitrij Šostakovič „izvorom inspiracije“.
Upoznavanje sa ovom stranom života velikih ljudi ne samo da omogućava potpunije sagledavanje svijeta njihovih interesovanja i strasti, dopunjujući njihov lik još jednom karakterističnom crtom, već i dublje otkriva vrijednosti same igre, prirodu njenog uticaja na čovjeka, njeno mjesto u društvu i njenu moralno-vaspitnu ulogu. Zato je tema „Šah u životu izuzetnih ljudi“ danas postala značajan dio istorije svjetske šahovske kulture.
Ljubitelje šaha prije svega zanima pitanje koliko je snažno igrao ovaj ili onaj poznati kulturni radnik. Među njima je bilo šahista najrazličitije jačine — od onih koji su tek savladali osnove igre, do igrača prve kategorije, pa čak i majstora. Ponekad su se u oblasti šaha proslavili ne manje nego u svojoj profesionalnoj djelatnosti. Poznato je, na primjer, da je veliki francuski šahista XVIII vijeka Andre Filidor bio slavan i kao autor prvih francuskih komičnih opera. A mađarski kompozitor XIX vijeka Ferenc Erkel — osnivač prvog šahovskog kluba u Pešti, jak šahista i učesnik dopisnog meča Pešta – Pariz — bio je autor nacionalne himne. Istoričar i sociolog Henri Tomas Bakl, autor djela „Istorija civilizacije u Engleskoj“, stekao je glas i kao jedan od najjačih engleskih šahista sredine XIX vijeka.
Uglavnom, izuzetni pisci, naučnici i umjetnici, a naročito društveni radnici, ma koliko strastveno voljeli šah, posvećivali su mu samo slobodne sate. Zanimljivo je, međutim, da se u njihovoj strasti mogu uočiti neke zajedničke osobine. Jedna od njih je neposrednost genija, koja se tokom igre ispoljava kroz izuzetnu emotivnost, snažna proživljavanja pobjeda i poraza. Pjesnik Aleksandar Puškin veoma se uzbuđivao kada je gubio od svog prijatelja Pavla Vulfa, koga je sam naučio da igra šah. Jednom prilikom, prisjeća se J. Sinjicina, pjesnik je čak skočio na stolicu i povikao: „Pa zar se učitelj tako pobjeđuje?!“ A Lav Tolstoj je u poznim godinama života zbog nepredviđenog poteza, koji pobija njegovu kombinaciju, dolazio u snažno uzbuđenje i ponekad uzvikivao „tako glasno da su se oni koji nisu znali o čemu je riječ plašili“, — piše A. Goldenvejzer. — „Kada bi, pak, napad uspio i partija se završila pobjedom, Lav Nikolajevič se iskreno radovao. Do posljednjih dana sačuvao je tu sposobnost pravog genija da doživljava dječju, neposrednu radost.“
Ova emotivnost objašnjava se snažnim uticajem koji šah ima na izuzetne ljude. On im ponekad pruža isto onoliko zadovoljstva koliko i njihova osnovna profesionalna djelatnost. Veliki ruski hemičar D. Mendeljejev volio je da kaže: „Za mene je nauka kao igra šaha — jednostavno mi prija da provodim vrijeme u takvom zanimanju.“ A D. Šostakovič je tvrdio da mu je lakše da komponuje muziku nakon partije šaha.
Još jedan detalj: kod velikih ljudi koji su voljeli šah postojala je težnja da ovu igru učine dijelom porodičnog života. Zanimljivo je da je Tolstoj upoznao svoju buduću suprugu Sofiju igrajući s njom šah u gostima kod moskovskog ljekara A. Bersa. Kasnije su se gotovo sva Tolstojeva djeca — i sinovi i kćerke — upoznala sa šahom. Najstariji sin Sergej proučavao je teoriju i okušavao se na dopisnim turnirima.
Karakteristična osobina mnogih poznatih kulturnih djelatnika bila je i bliskost sa šahovskim velikanima. Prijateljske odnose imali su pjesnik Aleksandar Puškin i prvi ruski šahovski majstor Aleksandar Petrov, Lav Tolstoj i majstor Sergej Urusov, Ivan Turgenjev i majstor Ilja Šumov. U posljednjim godinama života Emanuel Lasker se često družio sa velikim fizičarem Albertom Ajnštajnom, koji je kasnije napisao predgovor knjizi o drugom svjetskom prvaku, objavljenoj 1952. godine u Berlinu, autora J. Hanaka. Kompozitor Sergej Prokofjev bio je lično upoznat sa svjetskim prvacima Kapablankom i Aljehinom, a violinista David Ojstrah sa Laskerom i Botvinikom.
Takva prijateljstva sa šahovskim korifejima predstavljala su zanimljivu stranicu u životu brojnih istaknutih ličnosti iz oblasti umjetnosti, književnosti i nauke.
VISOCKI O ŠAHU
Vladimir Semjonovič Visocki (1938–1980) bio je svenarodno voljeni bard, glumac i pjesnik. Raspon njegovih uloga (od princa Hamleta do kapetana Žeglova), kao i svijet njegove poezije, bio je izuzetno širok. Sve ono što je uzbuđivalo ljude na planeti Zemlji, inspirisalo je i njega.
Godine 1972, na primjer, u svijetu su se živo raspravljale peripetije meča za titulu svjetskog prvaka Spaski – Fišer. Taj duel duboko je dirnuo i Visockog.
„Svi smo bili nervozni — hoće li do tog susreta doći ili neće. Svi smo imali svoja razmišljanja o tome. Svi misle: ‘Eh, kad bih ja!..’ Neki ljudi čak i sanjaju. Jedan čovjek mi je ispričao da je sanjao kako igra protiv Fišera. To me je navelo da napišem pjesmu.
Iz nekog razloga svi su odlučili da je to — o Spaskom i Fišeru. To uopšte nije o Spaskom, već o sasvim drugom čovjeku. Zato molim da se ne miješa. To je, naravno, polufantastična i — šaljiva pjesma.“
Navodimo početak pjesme „Čast šahovske krune“:
Vikao sam: „Jeste li vi tamo poludjeli?
Obrukaste šahovski ugled!“
Rečeno mi je u našem sportskom odjeljenju:
„Odlično — ti ćeš ga braniti!
Samo imaj na umu da je Fišer vrlo sjajan —
Čak i spava s tablom — u tome mu je snaga,
Igra čisto, bez grešaka…“
Nema veze, ni ja nisam poklon,
U rezervi mi je — potez konjem.
A poznata pjesma Vladimira Visockog „Izbirljivi konji“ postala je, prema priznanju Garija Kasparova, njegov „kompas u uzburkanom okeanu borbe“. Tokom prva tri meča za titulu svjetskog prvaka s Anatolijem Karpovom, u kojima je ukupno odigrano 96 partija, svakodnevno je slušao magnetofonski snimak ove pjesme.
„Svih 96 puta posljednje ohrabrenje pred borbu dobijao sam od Vladimira Visockog! 96 puta njegovi ‘Konji’ jurili su ivicom provalije, 96 puta to nevjerovatno, nestvarno viđenje tjeralo me je da iznova i iznova tražim nove snage za nastavak nemilosrdne borbe…“
(Nastaviće se)