ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
„JUNAK PROTIV OVACA…“
Moji susreti sa majstorima na prvenstvima Moskva završili su se neslavno: izgubio sam od Rjumina, Belavenca i mnogih drugih. Ipak, u susretima sa šahistima prve kategorije uspio sam da ostvarim nekoliko pobjeda. Na kraju sam zauzeo osmo mjesto. Bio sam negdje u sredini turnirske tabele. Svi su govorili da je za početnika, koji prvi put nastupa na prvenstvu Moskve, to sasvim pristojan rezultat.
Međutim, na narednim turnirima za titulu šampiona Moskve, iako više nisam bio početnik, nisam mnogo popravio svoje rezultate. Godine 1936. bio sam sedmi, a naredne godine peti. Šalili su se da ću, ako tako nastavim, negdje oko 1941. postati šampion Moskve. Ta šala se kasnije i obistinila. Zaista, titulu šampiona prijestonice osvojio sam tek mjesec dana prije početka Drugog svjetskog rata.
Iako sam ostvario nekoliko pobjeda na turnirima prve kategorije, nikako nisam uspijevao da steknem titulu majstora.
Možda su me još više od nedovoljnih uspjeha brinuli kvalitet moje igre: nisam bio zadovoljan samim sadržajem odigranih partija, njihovom nekakvom razvučenošću, odsustvom potrebnog stvaralačkog poleta.
Partije koje sam tada igrao uglavnom su imale tehnički karakter, bile su ispunjene blijedim manevrima, besciljnim pregrupisavanjem figura. U njima nije bilo ni sjaja kombinacija, ni originalnih ideja. Moguće je da sam, zanijevši se razvijanjem umijeća manevrisanja, pretjerao i otišao u drugu krajnost, iz svog stvaralaštva istisnuvši kombinacionu stranu. Bilo je očigledno izvjesno zanatstvo. I to sam, na svoju sreću, počeo i sam da shvatam.
Bilo je potrebno preispitivanje svih mojih stvaralačkih pogleda, potpuna rekonstrukcija stila igre. Trebalo je sprovesti još jednu „reviziju“ svoje igre, sličnu onoj koju sam uradio 1933. godine. Trebalo je preispitati sve partije koje sam odigrao posljednjih godina, analizirati ih, otkriti nedostatke u igri i preduzeti odgovarajuće mjere. Takvo obnavljanje stila, mislio sam, nesumnjivo će dovesti i do poboljšanja sportskih rezultata.
Ali vrijeme je prolazilo, a ja se nikako nisam hvatao u koštac s tim ogromnim poslom. Pokrenuo me jedan, naizgled sitan događaj. Kao mali kamen koji padne odnekud odozgo i izazove odron planine, tako je i taj beznačajan događaj pokrenuo moj kasniji ogroman rad na usavršavanju mog šahovskog stila.
Krajem 1936. godine zauzeo sam prvo mjesto na turniru prve kategorije sportskog društva „Samoljet“, čiji su članovi bili zaposleni instituta u kojem sam radio. Nekoliko dana kasnije dobio sam pismo od oca iz Tule. Ovo zanimljivo pismo sačuvao sam i do danas. Evo ga. Samo sam malo ispravio pravopis.
„Zdravo, sine! Pozdravljaju te i šalju najbolje želje tvoja majka, sestra Nadežda i brat Aleksej. Živimo po starom, ali zdravlje i majci i meni nije baš dobro. Šta da se radi, godine! Ipak se još držim.
Danas sam otišao kod fotografa, trebao sam mu uraditi neki posao. A on mi kaže: ‘Zar tvoj sin nije šahista u Moskvi?’ – ‘Moj je,’ kažem, ‘zašto?’ – ‘Evo, pročitaj!’ Zaista, pišu o tebi. Negdje si osvojio prvo mjesto.“
„Pa šta, čestitam, Saša! Bravo! Mi se za tebe radujemo, svi poznanici, kad idem na pijacu, pitaju i raduju se zbog tebe.
Hoću da ti ispričam jednu priču, tako mi se odjednom prisjetila. U mladosti sam živio kod ujaka u Tuli, a pored njegove kuće bila je krčma. Unutra je stajao veliki bilijarski sto, prekriven zelenim, glatkim suknom. Volio sam da zalazim tamo. Nisam igrao, ali sam volio da gledam – često su bile vrlo zanimljive scene.
Jednom, u nedjelju, dođem u bilijar-salu i vidim da se skupilo mnogo ljudi. Pomislim: opet, znači, igra neki gospodin. Bio je to stalni posjetilac, neki plemić, imao je imanje i, očigledno, dosta novca.
Gledam – zaista gospodin! Visok, lijep, dotjeran; odmah se vidi – „plava krv“. Igra sa nekim trgovcem, i to kako igra. Pokreti su mu spretni, lijepo igra, svaki udarac odjekne. Kako se to zove… klopštos, valjda?
A najvažnije – svaki njegov udarac završava u rupi, u rupi. Sve je pobijedio. Niko mu nije ravan. A igra se za rublje, i to ne male sume. Poznato je – to nije zarađen novac, nego „ludi“.
Već oko gospodina stoje oni koje je pobijedio. Neki čekaju svoj red da se revanširaju – izgleda da im je još malo novca ostalo. Drugi već počinju da mole da igraju na dug – oni kojima je novac ponestao.
Gospodin zadovoljan, smije se, naručuje skupo vino. I još se podrugljivo smije: „Pijem“, kaže, „za vaše zdravlje i o vašem trošku.“
U tom trenutku u krčmu je ušao ugljar, jedan od onih koji su, sjećaš se, išli po Tuli na konju s velikom korpom drvenog uglja i vikali: „Ugalj! Ugalj!“ Lice mu je uvijek bilo u ugljenoj prašini, crno kao kod crnca. Nedjeljom se malo oprao, radi praznika, ali ga ne možeš oprati do bijelog – svejedno se vidi da je ugljar.
Stao je tiho u jedan ćošak i odatle posmatrao igru. A njega niko ni ne primjećuje. Šta će, došao neki čađavac dok ovdje gospoda igraju.
Stoji on tako, stoji, a kad je „gospodin“ završio partiju s nekim, on mu odjednom kaže: „Dozvolite da odigram s vama!“
Gospodin na njega otvori oči: „Šta? Ti hoćeš da igraš bilijar sa mnom?“
„Da“, kaže, „ako može, volio bih da odigram partiju.“
„A znaš li ti da igramo za novac?“ – pita gospodin i izgovara neku veliku sumu.
„Znam“, odgovara ugljar, „pa šta, ako izgubim – izgubio sam, ne igramo za očevinu i majčinu imovinu!“
Počeli su da igraju. U početku je igra išla ravnomjerno. A onda je ugljar počeo da „polaže“, kako je počeo da pogađa – sve precizno. U ugao, u sredinu, marker jedva stiže da vadi kugle. A svaki put kad ugljar ubaci kuglu, gospodina kao da nešto presiječe. Vidi se da ne voli da gubi – a kad je pobjeđivao, smijao se! Ali ipak pokušava da ne pokaže ništa, drži sve u sebi, ne želi da osramoti svoju „plemićku krv“.
Ugljar je dobio prvu partiju. Gospodin kaže: „Hajde još jednu.“
„Može.“ Odigraše. Opet je gospodin izgubio. Ukratko – ugljar ga je pobijedio u svim partijama.
A oko njih gosti ne dišu, ne mrdaju, gledaju kako ugljar lijepo igra. I svi su zadovoljni: konačno se našao neko da zaustavi i tog gospodina. Jer je sve pobjeđivao, svima uzimao novac. Bio je „šampion“, ili kako se u bilijarskim salama kaže – „kralj“.Uskoro je gospodinu ponestalo novca. „Igraćemo na dug“, izjavio je ugljaru. Počeli su da igraju na dug. I tu gospodin nije dobio nijednu partiju. Izgleda da je izgubio mnogo novca. A mi smo stajali i samo se čudili kako ga je ugljar vješto nadmudrio!
A jedan starčić, sijed i mršav, stajao je u uglu tiho, pa odjednom kaže: „Eto ti ga sad! Bio si, gospodine, junak protiv ovaca, a protiv junaka – sam si ovca!“
„Pa, doviđenja, sine! Umorio sam se od pisanja, slabo vidim. Želim ti sve najbolje, ne zaboravi nas sa majkom. Piši češće. Sve planiram da dođem kod tebe u Moskva, ali izgleda da neće biti – smrt je blizu. Tvoj otac.“
Nekoliko puta sam ponovo čitao to pismo i svaki put se sve više uvjeravao da mi se otac prijateljski podsmijeva, da me kori zbog dugog „stajanja u mjestu“, i da mi na svoj način daje podsticaj za kretanje naprijed.
„Ne misli da si jak“, kao da mi je govorio otac kroz pismo. „Ne umišljaj da si nešto jer si pobijedio na nekom turniru. Jer junak si bio samo protiv ovaca! Pobijedio si relativno slabe protivnike, šahiste ne jače od prve kategorije. Treba učiti, raditi, usavršavati se. Tada ćeš pobjeđivati ne samo slabe, nego i najjače.“
Pismo oca me je pogodilo u srce, i ja sam tada čvrsto odlučio da odmah počnem da preispitujem svoja šahovska shvatanja. Odlučio sam da krenem od osnova: prije svega da sebi odgovorim na pitanje – šta je zapravo šahovska teorija? Zatim da razmotrim različite poglede na šah, da odredim šta predstavljaju različiti stilovi igre. Da razjasnim kojim neophodnim osobinama mora da raspolaže šahovski majstor i kako te vrijedne osobine u sebi razviti i izgraditi.
(Nastaviće se)