ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
ONI KOJI SU SLUŽILI ŠAHOVSKOJ UMJETNOSTI
Odbranivši diplomu, preselio sam se u Moskvu i počeo da radim u vazduhoplovnom konstruktorskom birou. Istovremeno sam se potpuno uronio u živu i bogatu šahovsku scenu glavnog grada. Poslije Tule, gdje je bilo svega nekoliko šahista druge kategorije, Moskva — grad u kojem žive najjači majstori i gdje se svakodnevno održavaju turniri — učinila mi se pravim „šahovskim rajem“.
Uz to, baš u danima mog dolaska u Moskvu počeo je drugi međunarodni turnir. Održavao se u prostranim salama Muzeja likovnih umjetnosti. Na turniru su učestvovali gotovo svi najjači šahovski velikani svijeta, koje sam do tada viđao samo na fotografijama u časopisima i knjigama.
Napokon sam mogao vidjeti legendarnog Emanuela Laskera, koji je dvadeset šest godina držao titulu svjetskog prvaka. Ušavši u muzej, među desetinama učesnika odmah sam prepoznao njegov, sa fotografija poznat, oštro ocrtan profil, ponosno držanu sijedu glavu, nos s grbom i guste sijede obrve koje su se nadvijale nad očima.
„Moskva mi se učinila pravim ‘šahovskim rajem’… čak se i na novogodišnjem balu studenata u Kremlju igra šah.“
Lasker je uživao ogroman autoritet i popularnost među moskovskim ljubiteljima šaha. Desetine šahista dočekivale su ga kod rešetkastih kapija muzeja. Uz stepenice koje vode na drugi sprat, u turnirsku salu, Lasker je ulazio praćen aplauzom šahovskih zaljubljenika. Isto tako oduševljeno moskovski šahisti su ga ispraćali kada bi napuštao turnirsku salu.
Ostarjeli šampion odigrao je turnir sjajno, ne izgubivši nijednu partiju i zauzevši treće mjesto ispred Kapablanke i mnogih najjačih šahista tog vremena. Uprkos svojih šezdeset osam godina, Lasker je odigrao niz partija sa mladalačkom svježinom, unijevši u njih umjetnost i tehniku koje su oduvijek krasile njegovu igru.
Lasker je zadivljivao prisutne svojom nepomućenom smirenošću tokom igre. Nesumnjivo je i taj izvanredni šahovski borac iznutra proživljavao tok šahovske borbe, jer je nemoguće zamisliti šahistu koji ne osjeća uzbuđenje tokom partije. Međutim, spolja se to uzbuđenje kod njega nimalo nije primjećivalo: posmatrač je uvijek vidio samo njegovu nepomičnu figuru, sijedu glavu sa smirenim izrazom lica i neizostavni dim cigare.
Takva smirenost neizbježno je djelovala na protivnika, i upravo zato u Laskerovoj praksi ima mnogo partija (možda više nego kod bilo kog drugog šahiste) koje je spasio, pa čak i dobio iz beznadežnih pozicija. Nije slučajno što je neko od stranih šahista proširio glasinu da Lasker hipnotiše svoje protivnike i tako ih navodi da prave loše poteze. Besmislenost takvih tvrdnji je očigledna. Ipak, nema sumnje da je svojim nepokolebljivim mirom Lasker snažno psihološki djelovao na protivnike, što je igralo veliku ulogu u postizanju njegovih izuzetnih sportskih uspjeha.
Kao primjer mogu navesti njegovu partiju protiv Špilmana na međunarodnom turniru 1935. godine. Bivši svjetski prvak igrao je crnim figurama. Nakon greške u otvaranju, Lasker je bio primoran da se odrekne rokade, pa je njegov kralj bio izložen napadu svih bijelih figura. Pozicija crnih postala je beznadežna, a odbrana napada bila je nemoguća.
I u tom trenutku se iznenada dogodilo nešto neočekivano. Umjesto da čeka da se napadačke snage bijelih približe njegovim figurama, Lasker je sam hrabro pošao kraljem u susret napadačkim figurama. Izgledalo je da će ta ludost ubrzati propast crnog i izazvati trenutni rasplet. Takav je bio prvi utisak posmatrača ove partije. U velikoj mjeri se kasnije pokazalo da je to i bilo tačno: naknadna analiza partije dokazala je da crni tim manevrom ni za jotu nije poboljšao svoju poziciju i morao je izgubiti.
Međutim, takav smjeli iskorak imao je snažan psihološki uticaj na protivnika. Špilman je počeo da se nervira, njegovi planovi su se poremetili, morao je da ih mijenja i traži nove puteve napada. Umjesto sporog načina djelovanja sada je morao preći na odlučne poteze. Igra se krajnje zaoštrila.
Najvažnije je bilo to što je Lasker iz branioca, pasivne strane, u svijesti protivnika postao strana koja sama izmišlja sopstvene puteve igre i dobija određenu samostalnost u djelovanju. Moralni efekat takvog poteza bio je ogroman: dok je Lasker sjedio za tablom s olimpijskim mirom, Špilman je postajao sve nervozniji. To se odrazilo na dalji tok borbe. Bijeli je napravio grešku, nije našao relativno jednostavan put do pobjede, i partija je završena remijem. Publika je dugotrajnim aplauzom pozdravila ovaj ishod partije — kao primjer čvrste odbrane.
Sljedeće godine, na trećem međunarodnom turniru u Moskvi, Lasker je nastupio neuspješno. Godine su se osjetile i kod ovog, naizgled nesalomivog šahiste. Tokom trećeg turnira, koji se održavao u Sali stubova Doma sindikata, ja sam zajedno s drugim prvokategornicima radio u organizacionom aparatu turnira. Iza scene Sale stubova svakodnevno smo sretali Laskerovu suprugu Martu, koja je s njim prošla dugi trijumfalni put šahovskih pobjeda. Sada je, u poznim godinama, morala prisustvovati zalasku nekadašnje slave svjetskog šahovskog prvaka.
Po deset puta svake večeri ta mala sijeda starica, sa svojim neizostavnim pletenjem u rukama, prilazila nam je i pitala na njemačkom:
— Kako stoje stvari kod doktora Laskera?
Trudili smo se da joj na svaki način ublažimo istinu, ali smo ipak svaki put morali reći da su Laskerove prilike u današnjoj partiji loše.
Ona bi se brzo okrenula od nas i odlazila, uzalud pokušavajući da sakrije suze.
Jednom prilikom, na banketu poslije turnira, uspio sam da razgovaram s Laskerom o šahovskim temama. Mudri šahista-filozof pažljivo je saslušao moja pitanja i kratko mi odgovorio na sve što me je interesovalo.
Ovi savjeti velikog poznavaoca šaha pomogli su mi da razjasnim neka pitanja šahovske teorije. Posebno me zanimala psihologija šahovske borbe, umijeće da se protivniku nametne ona vrsta pozicije koja mu ne odgovara. Upravo u toj oblasti Lasker je bio nenadmašan stručnjak.
(Nastaviće se)