ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
JOŠ JEDAN KORAK NAPRIJED (nastavak)
Vrijedi još napomenuti da igranje šaha odlično razvija i trenira pamćenje. Kvalifikovan šahista može lako odigrati partiju ne gledajući u tablu, a neki majstori uspijevaju da istovremeno igraju „naslijepo” više od trideset partija. U mladosti sam i ja vježbao takvu igru i jednom sam odigrao osam partija istovremeno, bez gledanja u tablu.
Ova u djetinjstvu razvijena memorija znatno mi je pomogla tokom školovanja, a kasnije i na institutu. Većinu zadataka iz matematike i mehanike rješavao sam usput, na putu kući i iz kuće. Put od periferije bio je dug, vremena je bilo dovoljno, pa sam često stizao kući već riješivši u hodu složen matematički zadatak. Na moju sreću, u to vrijeme u Tuli je bilo malo automobila, pa su takve „ulične vježbe“ prolazile bez opasnosti po zdravlje i život.
U složnom i snažnom kolektivu Tulskog mehaničkog instituta više od polovine studenata činili su radnici koji su došli na visoko obrazovanje iz fabrika i pogona. Ti već odrasli ljudi, koji su prošli kroz radno iskustvo, imali su dobar uticaj na nas mlade studente, tek izašle iz škole. Uz pomoć starijih drugova kod nas se razvijao karakter i volja, a od njih smo učili kako da živimo i radimo u kolektivu.
Vaspitavala nas je i komsomolska organizacija. U komsomol sam primljen još u školi i bio sam u njegovim redovima petnaest godina. Naučio me je da kritički procjenjujem svoje postupke, da svoje interese podređujem interesima kolektiva i odgojio me u duhu odanosti zajedničkom cilju, zemlji i narodu.
Tri godine studija prošle su neprimjetno. U ljeto 1933. ponovo me je privukao šah. Sada sam se već osjećao odraslije i zrelije. Mogao sam u igri i u proučavanju šaha primijeniti znanja koja sam stekao na institutu.
Vrativši se šahu, prije svega sam analizirao i pažljivo sistematizovao sve svoje partije odigrane na turnirima do 1930. godine. Zaključci nisu bili naročito povoljni. Prije svega, u mojoj igri se jasno osjećalo nedovoljno poznavanje teorije otvaranja – početne faze šahovske partije. Na svoju sramotu, moram priznati da je sve do sticanja titule velemajstora upravo poznavanje otvaranja bilo najslabija tačka moje igre.
U sredini partije – u središnjici – takođe se uočavao ozbiljan nedostatak: nisam uspjevao da vodim planske i ciljane manevre figurama, niti da igram mirne partije koje zahtijevaju strpljive, neforsirane poteze.
Ubrzo su mi postale jasne slabosti moje igre: iako sam znao računati oštre kombinacione varijante, šahista koji se snalazi samo u takvim komplikacijama, a nije savladao ostale strane šahovske tehnike, ne može postići dobre sportske rezultate. Bilo je potrebno ovladati još jednom važnom stranom šahovskog stvaralaštva – umijećem manevrisanja i igranja mirnih pozicija.
Pročitavši nekoliko šahovskih knjiga i članaka, kao i analizirajući mnoge partije objavljene u časopisima za vrijeme mog odsustva od šaha, osjetio sam snažnu želju da zaigram na ozbiljnom turniru protiv jakih protivnika.
Osjetio se prekid u igri – imao sam pravu žeđ za šahovskom borbom. Ne krijem, želio sam napokon da osvojim i prvu kategoriju u šahu. Još od 1928. biti drugokategorni igrač već mi je dosadilo.
Simultanka koju je dao Botvinik u Mehaničkom institutu.
Ubrzo mi se ukazala prilika da se okušam protiv šahista najviše kategorije. Zimi 1933. godine u Lenjingradu su održavana ekipna takmičenja sindikalnih ekipa. U najjaču grupu – „glavnu“ – tog velikog turnira, ne znam po kojim kriterijumima, bila je uključena i ekipa Tulskog oružanog zavoda.
Otputovali smo na turnir, iako smo umjesto predviđena tri šahista uspjeli da izvedemo samo dvojicu. Trećeg nisu mogli osloboditi s posla. Jasno je da u takvom sastavu nismo mogli računati na uspjeh, ali ipak, uprkos tome što smo u svakom kolu automatski imali jedan minus, uspjeli smo izbjeći posljednje mjesto.
Na prvoj tabli u ostalim ekipama naše grupe igrali su šahisti prve kategorije. Zato je donesena odluka, upisana u pravilnik turnira: šahista koji na prvoj tabli u toj grupi ostvari najbolji rezultat dobija pravo da igra meč za titulu majstora.
Ali, na zaprepaštenje organizatora, najbolji rezultat sam ostvario ja – jedini među igračima na prvoj tabli koji nije imao prvu kategoriju.
Šta učiniti? Po pravilima, drugokategorni igrač ne može igrati meč za titulu majstora. Za to zvanje može se boriti samo šahista s prvom kategorijom. S druge strane, ta odredba je bila upisana u pravilnik zvaničnog turnira i morala se ispoštovati.
Kada su pitali glavnog sudiju turnira šta će sada biti s mečom za titulu majstora, on je odgovorio:
– Ne znam. Nastala je prilično nezgodna situacija.
Po povratku naše ekipe u Tulu, gradska šahovska sekcija odlučno je stala u odbranu svog šampiona. U Moskvu, u Višu kvalifikacionu komisiju, poslat je upit: „Kada i kojeg šahovskog majstora ćete poslati u Tulu radi odigravanja meča?“
Viša kvalifikaciona komisija nije brzo odgovorila. Očigledno su morali dobro razmisliti kako da izađu iz ove nezgodne situacije. Nakon nekoliko sedmica, u Tulu je stigao dopis u kojem je pisalo:
„Šahisti druge kategorije Kotovu A. A., koji je ostvario najbolji rezultat na prvoj tabli u glavnoj grupi ekipnog turnira u Lenjingradu, dodjeljuje se prva kategorija i uključuje se u polufinalnu grupu prvenstva Moskve 1934. godine.“
Tako je cilj bio postignut: dobio sam prvu kategoriju, a uz to i pravo da igram u polufinalu prvenstva Moskve.
Ali tu se na mom putu pojavila nova prepreka: polufinale je počinjalo u aprilu, a početkom maja završavala se školska godina I čitav teorijski kurs na institutu. Tokom posljednjeg mjeseca studenti su morali položiti nekoliko ispita i uraditi seminarski rad. Kako stići i odigrati turnir i položiti ispite?
Razgovor s dekanom nije dao ništa. Odgovorio je:
„Postupite kako hoćete, ali sve predmete morate položiti na vrijeme.“
Šta učiniti? Ako odem da igram, mogao bih zakasniti s ispitima, a to je bila prva generacija diplomaca instituta i cijela Tula je obraćala pažnju na to. Ako pak ne odem, čitavo vrijeme ću žaliti što nisam iskoristio priliku.
„Možda će biti još gore“, ubjeđivao sam sam sebe, „stalno ćeš misliti da si propustio takvu šansu i, ne daj Bože, zbog toga ćeš loše položiti ispite.“
Čitalac već može pretpostaviti da sam bio raspoložen tako da me nije bilo teško ubijediti da idem na turnir. Ukratko, otišao sam u Moskvu da igram u polufinalu prvenstva prijestonice.
To takmičenje završilo se za mene uspješno: zajedno s A. Čistjakovim, tada još šahistom prve kategorije, podijelio sam prvo i drugo mjesto i stekli smo pravo da učestvujemo u finalu prvenstva. Vrativši se u Tulu, uspio sam položiti sve ispite. Istina, zbog toga sam dvije sedmice praktično zaboravio šta znači normalan san.
Dakle, teorijski dio studija bio je završen! Ostala je još samo diplomska praksa, a za pola godine i odbrana diplomskog rada.
Kada su me pozvali u studentsku službu i ponudili da izaberem mjesto za obavljanje prediplomske prakse, izabrao sam fabriku „Krasni proletarij“ u Moskvi.
Šahista u meni bio je neizmjerno radostan. „E sad ćemo igrati šah! U Moskvi žive mnogi šahovski majstori, tamo se održava mnogo turnira, drže se teorijska predavanja, uvijek će se moći odigrati partija, pa čak i meč s bilo kojim prvokategornikom.“
U isto vrijeme moja druga polovina – student – pozivala je na razboritost. „Zaboravi na šah!“, ponavljala je uporno. „Misli samo na diplomski rad.“
Stalno mi se po glavi vrtila jedna prepravljena dvostihovna dosjetka, koju je neko od prijatelja smislio:
Majstor možda i ne moraš biti,
ali inženjer moraš postati.
Ko je koga na kraju ubijedio, ni sam nisam shvatio. U proljeće 1934. godine stigao sam u Moskvu, koja je od tada postala moj drugi rodni grad.
(Nastaviće se)