Moskva 2003.
Priča se kako je, na jednom od sastanaka federacije, kada se raspravljalo o ponašanju šahiste koji je napravio neki prekršaj, Baturinski rekao iz srca: „’41. kod Moskve, mi smo takve streljali.“ Iako su već bile 70-te godine, zavladala je tišina. Viktor Davidovič je znao o čemu govori: na početku rata radio je kao istražitelj u Moskvi, a potom u SMERŠ-u, gdje je funkcija tužioca bila jednostavna – pečatirati odluke vojnih sudova.
Baturinski je, naravno, bio član partije. Ako je u 19. vijeku za Jevreja svjedočanstvo o krštenju bilo, po riječima Hajnea, „ulaznicom u evropsku kulturu“, onda je u Sovjetskom Savezu članstvo u partiji, ako i nije bilo potpuna kompenzacija „sumnjive“ nacionalnosti, ipak pomagalo približiti se centrima vlasti, iako najviše vrhove nikad nije mogao doseći. Svift piše da kada se u Liliputiji „otvori slobodno mjesto na važnoj funkciji usljed smrti ili osude (što se često dešava) nekog plemića, pet ili šest kandidata podnese molbu caru da im dozvoli da zabave njegovo carsko veličanstvo i hodaju po kanapu. Onaj koji skoči najviše, a da ne padne s kanapa, dobija to slobodno mjesto“.
Baturinski je znao da mu je glavni cilj – ne „skočiti više od svih“, o tome nije ni moglo biti riječi, nego jednostavno ne pasti s kanapa, što je u to opasno vrijeme bilo veoma lako. Bio je pomoćnik glavnog vojnog tužioca, bio je na generalskim pozicijama, ali čin generala nikad nije dobio. Sam je to savršeno razumio i govorio o sebi u porodičnom krugu: „Ja sam učeni Jevrejin kod general-gubernatora.“
Nakon penzionisanja, Baturinski je postao takav učeni Jevrejin, odgovoran za šah, kod predsjednika Sportskog komiteta SSSR-a Pavlova. Ali nije bio samo učeni Jevrejin kod guvernera, bio je, starinskim jezikom rečeno, i imperijalni Jevrejin, koji je došao na tu funkciju s vrlo visoke pozicije. Zato je bio bezobziran, prije svega, prema Jevrejima.
Jevrejski judeofobizam – poznat sindrom. U sovjetskim uslovima za objašnjenje ovog sindroma nije bilo potrebno pribjegavati psihološkim analizama; to je bila prije zaštitna reakcija onih koji su dostigli određene visine: optužba za cionizam značila je ne samo kraj karijere, nego i gubitak slobode, a često i života. S jedne strane, Baturinski je bio stariji Jevrejin, na neki način i simpatičan, mogao bi ubaciti i riječ na jidišu – posljedica njegovog odeskog djetinjstva; s druge strane – potpuno transformisan u službi. Dosljedno je sprovodio državnu politiku u oblasti kulture, gdje je prisustvo Jevreja bilo posebno uočljivo. Naravno, morao je, kao i visoko rukovodstvo, podnositi činjenicu da su mnogi istaknuti šahisti Jevreji, ali u bilo kojem drugom slučaju… bez oklijevanja je brisao jevrejska prezimena s lista kandidata za stipendije, za inostrana putovanja, iz prijedloga za titule.
1978.godine, u kabinetu urednika nedjeljnika „64“, Nejštadt je primio telefonski poziv. „Slušaj, Jakov Isajevič, upravo sam iz Komiteta, trebamo se sastati, nešto razmotriti“, čuo je glas šefa šahovskog odjela u slušalici. Sledećeg dana, Baturinski je tako započeo službeni razgovor: „Razumiješ, nadređeni su mi naložili da razgovaram s tobom. Pogledaj nacionalni sastav zaposlenih u novinama, pa svi su Jevreji…“
Josif Dorfman pomagao je Polugajevskom u pripremama za meč s Korčnojem (1980) i planirao je put u Buenos Aires. Nakon završetka priprema, razočarani Polugajevski mu je rekao: „Znaš, upravo sam razgovarao s Baturinskim. Nećeš vjerovati: rekao je da će u delegaciji u tom slučaju biti previše Jevreja.“
Staljina u krugu lojalne jevrejske inteligencije zvali su Balabos – veliki načelnik, strog gazda. Takav je postao i Baturinski za šah.
„Gdje je tvoj izvještaj?“ – pitao je Vaganjana, koji se vratio iz inostranstva. U duhu tog vremena, on je, kao načelnik, govorio svima, osim elitnim velemajstorima, „TI“, a oni njemu, kao podređeni, „VI“.
„A ja sam juče u Komitetu predao, Viktor Davydoviču“, odgovorio je Rafik.
„U Komitetu? – mrštio se Baturinski. – A ko ti je šef, ja ili Komitet?“ – pritiskao je jednog od najjačih šahista tog vremena.
Takođe, sasvim u duhu vremena, lako je koristio neprimjerene izraze, naročito kad je gubio kontrolu nad sobom. Nakon međuzonskog turnira u Beču, sovjetski učesnici su išli u šoping u Cirih, dogovorivši se da se sretnu kod minibusa koji ih je vozio direktno na aerodrom. Svi su bili na broju, ali jedan velemajstor je zakasnio desetak minuta, i Baturinski je počeo da ga grdi bez pardona.
„Ti si idiot! Idiot!“ – vikao je u bijesu; a obraćajući se vozaču, upitao: „Vous comprenez, monsieur, qu’est-ce que c’est ‘mudak’?“
„Non“, – krivio se vozač, trepćući očima.
„Evo šta znači mudak!“ – i Baturinski je napravio gest kojim je pomagao da se razumije značenje riječi.
(na ruskom mudak je uvredljiva riječ i znači – idiot, gad)
Ipak, u njegovoj grubosti bilo je nešto komično; mislim da bi mogao glumiti neku komičnu ulogu, ne koristeći šminku i jednostavno ostajući samim sobom. Mali, popunjen, s očima koje stalno trepću. Miša Talj ga je jednom tako nazvao: „Takav mops“. Na to je on samo sumorno rekao: „Nekome mops, nekome i barbos.“
(barbos na ruskom znači „grub“, „neotesan“ „seljačina“ ili čak „dobrodušni prostak“).
Imao je karakterističan glas s intonacijama režanja, pa je stvarao utisak da si u nečemu kriv, i sam ne znaš u čemu. U „Tri debeljka“ grof Bonaventura se smatra vrlo pametnim i dobrim samo zato što je od njegovog glasa „ostajao osjećaj isčupanog zuba“, što je u državi visoko cijenjeno. Slično osjećanje se javljalo u komunikaciji s Baturinskim. Svako ko je ulazio u njegov kabinet morao je računati na grubost, udaranje nogama i pljuvanje.
„Pa zašto si došao dan kasnije? Piši objašnjenje“, – počinjao je da opominje velemajstora koji je došao sa međunarodnog turnira.
„Pa bio je štrajk, Viktor Davydoviču, štrajk pilota“, – pravdao se taj.
„Štrajk? A ko je dozvolio?!“
Na Malti ženska reprezentacija SSSR-a igrala je neriješeno protiv Kineskinja. Tada je to bila senzacija.
„Kako ste mogli dopustiti to, Nonna? Pa vi ste član partije! – vikao je na Gaprindashvili. – Sutra, kada budu zvali iz Moskve, ja ću vam predati telefon – moraćete da se pravdate.“ Napominjem: godina je bila 1980, i odnosi s Kinom tada su bili izuzetno napeti.
Ali imao je i smisao za humor. Godine 1973. Talj je igrao u Hastingsu. U hotelu, kao što je često slučaj zimi u Engleskoj, bilo je hladno. Talj se prehladio i javio ženi. Ona se, ne razmišljajući dugo, obratila Baturinskom za pomoć.
„Šta da vam savjetujem, – rekao je Viktor Davydovič. – Pokušajte poslati u Hastings drva ili uglja…“
Baturinski je bio autor i sastavljač mnogih šahovskih knjiga. Nekoliko godina je radio s Botvinikom na fundamentalnom trilogiju njegovih partija. Prema riječima Viktora Davydoviča, Botvinik je insistirao da u njega uključi svoj članak o algoritmu u šahu; Baturinski se protivio.
„Vi ništa ne razumijete u to, – rekao je Botvinik. – Možete baciti svih mojih sedamsto partija, jer ideja koja se tiče programa važnija je za čovječanstvo: ako se ostvari, biće jednaka pronalasku vatre!“
„Iako sam smatrao da tema članka ne odgovara profilu knjige, morao sam se povinovati“, – bez emocija je primjećivao Baturinski.
(Nastaviće se)