Moskva 2003.
Ipak, nikada nije odigrao meč za svjetsku titulu; pored toga, svaki put bi stao na prilično dalekim prilazima tom cilju.
Ako se odmaknemo od Platonovog postulata da „ništa na svijetu ne zaslužuje prevelik trud“ i ne podvrgavamo previše sumnji Tolstojevo: „znači, zvijezde na nebu nisu bile povoljno raspoređene i nije mu bilo suđeno“, razlog treba tražiti negdje drugdje. U čemu?
Karpov smatra da je kočnica na putu ka još većim uspjesima bila u tome što je Vaganjan — igrač raspoloženja. Ima raspoloženja — ima igre; nema raspoloženja — i partija gubi boju. Mogu dodati da je ponekad uzrok poraza bio i višak ideja, koje Rafik nije uspijevao da drži pod kontrolom. Umio je toliko da se zanesе, da bi zaboravio jednostavno pravilo: u šahu, kao i u fudbalu, stvarnu vrijednost imaju ne dribling i fini potezi, već postignuti golovi.
Većina Vaganjanovih kolega smatra da bi, da je više radio na šahu — makar sat dnevno; da je strože držao sportski režim; da je imao stalnog trenera koji bi mu postavio repertoar otvaranja, kao što je Furman postavio Karpovu; i da je imao malo više sreće — sve bilo drugačije. Protiv toga se teško može što reći.
Dalekovidniji vjeruju da Rafiku, koji je u mladosti bio potpuno neukrotiv, koji je živio burno, bez predaha i bez obzira na posljedice, nije toliko trebao trener koliko čovjek koji bi bio stalno uz njega — kao Bondarevski uz Spaskog. Da je današnji Vaganjan, s bogatim iskustvom i životnom mudrošću, mogao biti uz onog tadašnjeg, dvadesetpetogodišnjeg, vjerovatno bi njegov izuzetni prirodni talenat bio u potpunosti razvijen. I s tim se teško ne složiti.
Ali čini mi se da je glavno ipak u drugome. Vaganjan sam nije imao onu strastvenu želju da postane ne samo jedan od najboljih, već najbolji od svih — da podredi, makar privremeno, čitav život tim drvenim figuricama, da pokuša dohvatiti najvišu notu, da napravi ono posljednje, nadljudsko naprezanje. Za takav napor bilo je potrebno odreći se života — života na koji je bio naviknut, života koji je tekao širokom rijekom, ispunjenog ne samo šahom, turnirima i putovanjima, već i druženjima s prijateljima, gozbama koje su se pretvarale u noćna sijela, sastancima i izlascima, kartama i dominom, šalama i dosjetkama — ukratko, svime onim što čini beskrajni vrtlog postojanja. Previše je volio radosti života da bi sve to bacio pod noge samo radi pokušaja da zauzme mjesto među „apostolima“ na zidu šahovskog kluba.
Jednom, u Prvoj ligi prvenstva SSSR-a, igrao je tešku završnicu u kojoj ga je čekala duga pasivna odbrana. Nakon što je odigrao potez, prišao je majstoru Vladimiru Doroškeviču i rekao:
„Dora, kupi vino, hljeb, nešto za mezu — i ne zaboravi karte. Idemo u noć.“
Pomirio se već s tim da će veče proći uzalud, ali noć — noć je pripadala njemu!
Imao je neiscrpne zalihe snage i onu bezbrižnu sigurnost koju daje mladost. Činilo se da će tako biti zauvijek: sve mu je polazilo za rukom, sve je uspijevalo samo od sebe, bez filozofiranja, bez introspekcije i planiranja — jer mladost je sama po sebi programirana na uspjeh.
Izreka: „Kad bi mladost znala, a starost mogla“ čini mi se besmislenom. Da mladost zna — ne bi bila mladost, jer ona je po prirodi uvijek dužna razumu, logici i zdravom smislu.
U mladosti je Vaganjan igrao mnogo — veoma mnogo. Godine 1970. odigrao je više od 120 partija — što je za ono vrijeme bio rekord. Botvinik, čuvši za to, samo je s negodovanjem odmahnuo glavom: Patrijarh je savjetovao da se godišnje odigra šezdesetak partija, a ostatak vremena posveti pripremi i analizi. Turniri su tada trajali po dvije-tri sedmice, ponekad i mjesec, i Vaganjan dugo nije bio kod kuće — ali gdje god da je bio, uvijek je znao da je njegov dom u Erevanu.
On je odrastao na Istoku, i porodica, njegovi najbliži, oduvijek su za njega igrali veliku ulogu — neuporedivo veću nego na Zapadu, gdje se članovi porodice tek povremeno čuju telefonom ili razmjenjuju čestitke, a okupljaju se uglavnom za Božić i porodične praznike.
Godine 1988, tokom Svjetskog kupa u Briselu, Vaganjanu je iznenada umro mlađi i jedini brat. Nije oklijevao ni trenutka kada su organizatori, s oprezom, počeli da ispituju njegove planove u vezi s nastavkom igranja na turniru — odmah je odlučio da prekine i vrati se kući. Isprativši ga, neutješnog, na aerodrom, tada sam shvatio koliko za Rafika znače porodica i dom, kakvo mjesto zauzimaju u njegovoj skali životnih vrijednosti.
Još od mladih godina, od prvih uspjeha, Vaganjanovo ime bilo je poznato svakome u Jermeniji — maloj zemlji s istorijom punom tragičnih, ponekad krvavih stranica. Biti poznata ličnost u bilo kojoj zemlji jeste čast, iako ne uvijek laka, ali u dvostrukoj mjeri čast i teško breme biti nacionalni heroj tamo gdje su u tebe, s ponosom i ljubavlju, uprte oči cijelog naroda.
Sredinom pedesetih, kada su sovjetski šahisti počeli redovno da putuju u inostranstvo, na aerodromima mnogih zemalja često ih je dočekivala grupa ljudi koja je uzvikivala samo jedno ime:
„Pe-tro-sjan! Pe-tro-sjan!“
Tako je jermenska dijaspora, rasuta po svijetu, pozdravljala svog ponosnog zemljaka, svog miljenika. Kada je Petrosjan igrao meč s Botvinikom, Jermeni su na stepenicama Teatra estrade prosuli zemlju donijetu iz nacionalne svetinje — Ečmijadzina; dan kada je osvojio šampionsku titulu postao je u republici opštenarodni praznik.
Ali ako je Petrosjan bio kralj Jermenije, Vaganjan je postao njen princ prijestolonasljednik. Bilo je svega: oduševljenih dočeka u Erevanu poslije svakog pobjedničkog turnira, intervjua u novinama i na televiziji, prepoznavanja na ulici, dijeljenja autograma, čestitki prijatelja iz djetinjstva, prijema kod gradskih čelnika, beskrajnih gozbi na kojima su se stolovi savijali pod težinom jela i gdje je obilno tekao čuveni jermenski konjak.
Velemajstori koji su tih godina posjećivali Jermeniju kasnije su se s osmijehom prisjećali: dovoljno je bilo da se slučajno sazna da si Vaganjanov kolega ili prijatelj — i odmah bi postao počasni gost, a o plaćanju računa u restoranu ili kafani nije moglo biti ni govora. Nije teško pretpostaviti da za ozbiljan šahovski rad tada gotovo da nije imao vremena.
Botvinik je jednom rekao da Vaganjan „igra kao da prije njega šah nije postojao“. U tim riječima ima i prijekora zbog nespremnosti da uči, da proučava naslijeđe prošlosti, ali i iskrenog divljenja zbog njegove prirodnosti i slobode u razmišljanju. Možda baš zato Vaganjanovi stavovi o pojedinim aspektima igre često znaju biti oštri i neobični. Tako je jednom rekao da je razlika između Retija i Nimcoviča u tome što je u pozicionom smislu Reti bio više napadač, dok je Nimcovič bio branilac — i da je čitav njegov sistem na tome i zasnovan.
(Nastaviće se)