Moskva 2003.
Boris Spaski: „Levenfiš je na mene ostavio ogroman utisak kada je u Dvorcu pionira prikazivao partiju Aljehin – Eve, briljantno odigranu od strane Aljehina. Tu partiju sam zapamtio zauvijek, kao i način na koji ju je prikazivao – pristupačno i skromno. Šahisti su to osjećali i jako su poštovali Grigorija Jakomeviča. A Botvinika, naprotiv, nisu mogli podnijeti, osim, naravno, onih koji ga lično nisu poznavali, nego su bili zadivljeni samo fanfarama ili su informacije uzimali isključivo iz novina. Stil izlaganja Botvinika bio je nametljiv, bezpogovorni. I kako je Levenfiš prema njemu gajio osjećanja – jasno je; kada je mladi Miša Botvinika pobijedio u meču, Grigorij Jakovljevič se veoma radovao, i ne samo zato što je Talj unio svježu energiju u šah.
Zak je prvo htio da me preda Levenfišu, i imao sam susret sa njim. Sve je to bilo 1951. godine, meni je tada bilo četrnaest godina; sjećam se kako sam mu pokazivao svoje partije, varijante, kako sam se veoma uzbuđivao, baš kao mladi Kasparov. Svi smo tada bili genijalci u mladosti. Posle toga sam ga još nekoliko puta posjećivao i gledao ga ispod oka…
Imao je ogroman prirodni talenat i bio je izuzetan igrač. Levenfiš 1937. nije izgubio meč od Botvinika, a ovaj je tada bio u punoj snazi. Odlično je osjećao inicijativu, igrao poziciono, ali je bio sklon taktici. Njegovo ponašanje za tablom bilo je bezgrešno – u pogledu razgovora, polusugestija, nekorektnog predlaganja remija; to nije mogao da podnese. To je bilo kasnije, posle njega, kada je porasla nova generacija, buntovna. Sa brbljanjem tokom igre, tračevima i tim stvarima…
A to što je bio oštar i „bockav“ na riječima – kako drugačije da bude, kada ga je sovjetski život praktično uništio? U duši je bio vrlo osjetljiv i fin. Svi su ga veoma poštovali, i nije slučajno što mi je prvi put Bogatirčuk u Kanadi 1967. postavio pitanje o Levenfišu. Kada je saznao da je Grigorij Jakovljevič već nekoliko godina mrtav, rekao je: „Šteta. Toliko smo se dobro razumjeli.“ Takvih kao Levenfiš bilo je malo. Sve što znam o njemu je samo dobro, i ne mogu da zamislim da se o njemu kaže bilo šta loše. Za mene je učinio veliko djelo: kada sam bio dječak, izborio je za mene stipendiju. Jednom riječi – sjajna ličnost. Ali i tragična. Bio je pravi šahovski velikomučenik. Nazvao bih tako jedan članak o njemu: „Šahovski velikomučenik“. Sačuvao sam prema njemu veliko poštovanje kroz čitav život.
1947.godine Levenfiš kao rezervni igrač ide u London da učestvuje u meču SSSR – Engleska. To je bio njegov prvi put van granica Sovjetskog Saveza. Osim neprijatnosti, nije mu donio ništa. Naravno, bilo mu je drago da dobije poklon – zlatni sat – i pismo od nećaka koji je odavno živio preko okeana: „Dragi ujače! U Americi vas poznaju i cijene kao istaknutog šahistu…“ Ali ako su sat i pismo predati sa svim mjerama predostrožnosti, druga scena se dogodila pred svima…“
U životu se ponekad događa da događaji koji su naizgled nevažni, beznačajni imaju za nas neočekivani, dalekosežne posljedice. Godine 1910. u Vilniusu Levenfiš je igrao meč sa šahistom po prezimenu List. Kako je sam List tvrdio, njegovo pravo prezime bilo je Odes i on je također bio rodom iz Odese. Da bi izbjegao zabunu prilikom primanja pisama (Odesu umjesto Odese), promijenio je prezime. Kako bilo, meč je završio remijem i skoro je zaboravljen u sjećanju Levenfiša. Trideset sedam godina kasnije, u Engleskoj, sreo je starog poznanika koji mu je radosno dotrčao u susret. Ta scena nije ostala neprimijećena ni rukovodiocima sovjetskog tima, ni nekim velemajstorima, koji su sve što nije po propisu prijavili organima državne bezbjednosti. Ponašanje sovjetskog građanina u inostranstvu uvijek je bilo strogo regulisano, a ovdje je prekršaj bio očigledan: stari kontakt i veza sa predstavnikom kapitalističke zemlje. Levenfiš je kasnije u povjerljivim razgovorima govorio da je imao „velike nevolje“. Više nije putovao u inostranstvo. Ubrzo se preselio u Moskvu, ali ni tamo ga nisu čekala laka vremena.
Aleksandar Konstantinopoljski: „Sa strane sportskih majstora Levenfiš je često nailazio na pristrasan, pa i zlonamjeran stav. Bio je britak na jeziku, volio je da kaže istinu u lice, a to nije moglo svima biti po volji.“
Jedini među sovjetskim velemajstorima nije primao stipendiju. „Živio je veoma skromno,“ sjeća se poznati šahovski majstor i pisac Jakov Nejštadt, „u sobi sa loženjem na drva, u zajedničkom stanu. Ponekad bi ga se moglo sresti u Artičkom kafiću preko puta MCHAT-a. I tamo je odavao utisak po držanju, manirima, umijeću vođenja razgovora. Bio je veoma potreban, ali se nikada nije žalio. Levenfiš je, naravno, bio aristokrata po duhu i vaspitanju. Poznato je da jedna od prednosti aristokratije jeste što aristokratska priroda čovjeku daje snagu da bolje podnese siromaštvo.“
Vasilij Smislov: „Visokointeligentan čovjek bio je Grigorij Jakovljevič, a život je vodio siromašan. Težak život. Bio je pritisnut životom i materijalno je oskudijevao. Nastupao je na mnogim mjestima da zaradi novac, i u starosti je bio prinuđen na to. Bio je prema meni veoma pažljiv, a i ja sam ga mnogo volio.
Već u posljednjim godinama došao je kod mene sa hrpom listova – rukopisom svoje knjige o topovskim završnicama, tražio da provjerim. I proveli smo mnogo dana pod lampom od sevrskog fajansa analizirajući i razgovarajući. On je rekao da je fajans sevrski; ja sam znao da je lampa stara, ali je Grigorij Jakovljevič odmah prepoznao. Provjeravao sam njegove analize i ispravljao ih, ali sav priručni rad je uradio on. Jedini put se nismo mogli složiti kako napisati: odsječeni kralj ili odrubljeni kralj – uvijek se smijao Grigorij Jakovljevič…“
(Nastaviće se)