U prilog metastabilnosti njegovih interpersonalnih relacija govore često nezadovoljstvo i raskidi prijateljstava. Poznati su njegovi sukobi sa starim doajenom američkog šaha Samjuelom Reševskim, Bentom Larsenom, njegovim nesuđenim sekundantom, -za kojeg je izjavio da mu je samo odmagao, Dimitrijem Bjelicom, novinarom i velikim prijateljem, sa kojim je zbog nesuglasica oko autorskih prava raskinuo dugogodišnje prijateljstvo. Sa Reševskim nije uopšte komunicirao, a posebno je bila groteskna situacija tokom njihovog meča u Santa Moniki. U sali za igru bila je vrućina i Fišer je zahtevao da tokom celokupne petočasovne seanse, koliko traje partija, radi ventilator. Reševski se tome protivio, jer je imao reumatične tegobe. Sudija je našao interesantno kompromisno rešenje. Kada je Fišer bio na poteziu ventilator je bio uključen, a kada bi Reševski razmišljao ventilator bi bio isključivan. Princ Renije je 1967. tražio potvrdu učešća dva američka velemajstora za turnir u Monaku, uz uslov: jedan mora biti Fišer. Bobi je pobedio na tom turniru, ali se ponašao vrlo ekscentrično. Posle dve godine opet su pozvali dva Amerikanca uz jedan uslov: nijedan od njih ne sme biti Robert Fišer.
Teško je sklapao i poznanstva sa suprotnim polom. Poznata je anegdota sa svečanog bala nakon završetka turnira na Bledu. Kada mu je prišla devojka i zamolila ga za ples, Bobi je sa njom odigrao do kraja, a potom iskomentarisao, da ga ne interesuje, negodujući zašto su ga upoznavali sa devojkom „koja nema pojma o šahu“ (ipak se radilo o novinarskoj šali i iskonstruisanoj zgodi). Na jednom turniru, bio je ozbiljno ljut jer ga neka devojka nije prepoznala. Arogantan i potcenjivački stav prema ženama se vidi i iz jednog od njegovih intervjua: „Svakoj šahistkinji bih dao figuru `fore’ uz opkladu. Pored toga, ubeđen sam da bih posle tri nedelje pripremanja osposobio i svoju sestru da pobedi prvakinju sveta.“ Još jedna anegdota o Fišeru i njegovom infantilno egocentričkom odnosu prema ženama, potekla je iz pera Dimitrija Bjelice. Vraćajući se kasno iz Sarajeva sa jedne simultanke, organizatori su Fišeru i njegovim pratiocima na upotrebu dali „mercedes“. Bobi je devojci velikodušno ponudio da sedne do šofera. Kada mu je Bjelica rekao da je džentlmen Bobi se dečački nasmejao i odgovorio ono što je zaista i mislio: „Ako se desi neki sudar, bolje je da ona strada, jer bi svet ostao bez šampiona, ako bih ja sedeo napred.“ Devojka koja je ovo čula zahvalila mu se na „lepim željama“. Nakon dolaska cveće koje je dobio na simultanci odneo je da vene u svoju hotelsku sobu, a devojka je još jednom imala priliku da se „zahvali“ Bobiju. Fajn u svojoj studiji zapaža da većina šahista ima probleme u odnosu prema ženama. Dok su šahisti dobri prijatelji sa muškarcima, upravo zbog potiskivanja agresivnosti, žene i odnos sa njima predstavljaju često gotovo nepremostivu teškoću (sa izuzetkom Kapablanke). Šahisti posebno teško izražavaju nežnost prema osobama suprotnog pola, što Fajn tumači da se ovaj problem može na neki način razrešiti ograničavanjem na druženje sa muškarcima. Nekoliko studija je potvrdilo da kod šahista sa izrazitom crtom narcisoidnosti postoji zastoj i u psihoseksualnorn razvoju*1.
Ipak, izgleda da je srce u godinama već zrelog velemajstora, zatreperilo nakon što je upoznao mladu šahistkinju (slični se sa sličnim druže, posebno u šahu gde ima puno „simetričnih šahovskih“ brakova) iz Budimpešte Zitu Rajčanji, koja je bila verna Fišerova senka i saputnik tokom njegovog meča u Beogradu 1992. godine. Iako niko nije mogao da kaže ništa konkretnije o prirodi njihovih relacija, njihov odnos bio je dosta konspirativan i jednodušan, ako ne intiman. Ipak, nakon nekoliko godina stiže vest da se Zita udala za nekog svog sunarodnika.
Prigovarali su mu i za neke druge forme „nazovi“ ekscentričnosti i egocentrizam. U više navrata je napuštao neki turnir nezadovoljan terminima odigravanja partija, klimatizacijom, bojom figura. Naravno, kao perfekcionista i šahovski profesionalac, Fišer je zauzvrat zahtevao i odgovarajuće uslove igre koji bi mu obezbedili najoptimalnije rezultate. Osim toga ovi manevri su bili i neka vrsta „psihološkog rata“ kojim je Fišer uticao na svoje protivnike i njihovu koncentraciju za igru. Međutim, ljudi su sve to definisali kao Fišerove bizarnosti. Ovaj njegov manir postao je omiljen i medu mladim šahistima koji su počeli da se ugledaju na njega. Ali, njihova ekscentričnost i ekstravagantnost bile su više odraz sirovog podražavanja nego neke originalnosti. Fišerove prethodne osobine se mogu tumačiti, naravno, i njegovim izraženim narcizmom. Ma koliko narcizam ima negativnih strana, on je, naravno, i neophodan jer omogućava kreativnoj osobi da uvidi unutar šablonskih i konvencionalnih sadržaja, ono što je novo i originalno. Za narcizam kod kreativnih Federn koristi izraz „zdrav narcizam“.
*1(Roe A,.A psychological study of eminentn biologists,Psychological Monographs: General and Applied. Vol 65, 14. 1951)
(Nastaviće se)