VALERI SALOV
Valerij Borisovič Salov rođen je u poljskom Vroclavu, ali tada se njegova porodica preselila u Lenjingrad, a mladi Valeri je završio kod poznatog trenera Vladimira Zaka. Takođe je sarađivao sa Efimom Stolyarom, Pavelom Kondratievin, Mikhailom Pukshanskim i Sergeyom Ionovim, bio je učenik škole sedmog svjetskog prvaka Vasilija Smislov.
Salov brzo postaje jedan od najperspektivnijih šahista grada na Nevi: pobjedio je na U17 svjetskom prvenstvu i postao evropski juniorski šampion. 1984. godine ispunjava standard međunarodnog majstora i prvi put stiže do finala prvenstva SSSR-a. U Lenjingradu o Salovu počinje da brine o iskusni sportski funkcioner Aleksandar Bah, koji je mnogo učinio na promociji mladih talenata.
U 1985-1986. Valeri se pridružio timu Anatolija Karpova u mečevima protiv Garija Kasparova, a rad sa legendarnim šampionom pomaže Lenjingrađaninu da napravi odlučujući prodor. Salov dijeli prvo mjesto sa Beljavskim na prvenstvu SSSR-a 1986. godine (mada kasnije gubi u dodatnom meču) i postaje velemajstor. Na međuzonskom turniru u Chiracu (1987) takođe dijeli prvo mjesto i igra u mečevima kandidata, gde se u 1/8 finala pokazao malo slabijim od iskusnog Jana Timmana.
Pobjednik evropskog timskog prvenstva 1989. godine u sastavu reprezentacije SSSR-a, na Svjetskom kupu 1988-1989 bio je velika konkurencija dvojici sjajnih „K“. 1991. godine senzacionalno je zauzeo prvo mjesto na super turniru u znak sjećanja na Maksa Euvea – iza njega su ostali Kasparov, Karpov i drugi vodeći šahisti. U Wijk aan Zee 1992. podijelio je prvo mjesto sa Borisom Gelfandom. Otprilike u to vrijeme, Salov prihvata ponudu španskog filantropa senjora Rentera i preseljava se da živi u predgrađu Madrida. Oduševljeni preseljenjem slavnog velemajstora, organizatori su stavili špansku zastavu na Valerijev sto, iako je Salov zvanično i dalje bio član Ruske šahovske federacije.
Ova činjenica izazvala je ogorčenje 13. svetskog prvaka, koji je u intervjuu rekao da Valerij Salov „mijenja zastave poput kravata“. Kao odgovor na to, na timskom prvenstvu Francuske 1993. godine, Salov je odbio da se rukuje sa Kasparovom. Sukob dvojice elitnih velemajstora doveo je do napete situacije sa formiranjem sastava elitnih turnira – čudnom slučajnošću Valeri Salov je ubrzo prestao da bude pozivan na neke od njih.
Pobjednik Kupa evropskih šampiona 1993.
Posle podjele šahovskog svijeta, Salov principijelno nije igrao u kvalifkacijama u organizaciji PCA, ali se istovremeno lako kvalifikovao za FIDE mečeve FIDE na kvalifikacijama u Bielu. U 1/8 finala, Valery je pobjedio Aleksandra Kalifmana sa 5: 1, a zatim je pobijedio svjetskog vice- šampiona Iana Timmana. U polufinalnom meču izgubio je od pobjednika ciklusa Gata Kamskog. U januaru 1995. Rejting Salova iznosio je 2715 jedinica i bio je treći na svijetu. 1997. Velemajstor Salov je ponovo pobjedio na turniru Wijk aan Zee.
Međutim, Valerij Salov nije uspio da napravi novi pokušaj da juriša na titulu šampiona. Na FIDE nokaut šampionatu 1997. godine poražen je u drugom kolu od Vlada Tkačeva, a dvije godine kasnije neočekivano je u prvom meču izgubio 0: 2 od Brazilca Gilberta Miloša, nakon čega je praktično prestao da se takmiči.
Bio je sekundant Alekseja Širova u meču protiv Vladimira Kramnika (1998), neko vrijeme je vodio internet časopis “Šahovski satirikon”.
Pristalica je globalne teorije zavjere u elitnom šahu. Dugo se o Salovu nije znalo gotovo ništa, ali poslednjih godina velemajstor je na Internetu osnovao web stranicu na kojoj brani svoje stanovište o povezanosti šahovskih mečeva druge polovine 20. vijeka sa kabalističkim ritualima.