SAVLADAN TUGOM
Pise: LEV KHARITON
ChessPress (Mart, 2004)
Savladan tugom
Svakog 26. februara moje srce malo zastane. Tada je rodjendan mog velikog ucitelja i prijatelja, nezaboravnog Juri Abramovich Brasilskog. Ove godine bi imao 75 godina. Ovaj svijet je napustio prije skoro 30 godina.
Ime ovog covjeka – sahiste, ucitelja, novinara i izdavaca – potpuno je zaboravljeno. Necete naci nijedan pomen na Brasilskog u „Sahovskoj enciklopediji“ izdanoj u Moskvi 1990. Tuzno je sto su pisci i izdavaci „Enciklopedije“ uglavnom ljudi koji su pisali za izdavacku kucu “Fizkultura and Sport” gdje je upravo Brasilski objavljivao njihove knjige. Da li je zaboravnost u prirodi ljudskog bica? Ili, sto je jos vjerovatnije sve ucinjeno da se iz sjecanja izbrise nezaboravan covjek – velicanjem nekih ljudi a zaboravljanjem drugih.
Sjecam se Brasilskog kada je bio mladic. Otac me poveo kada sam imao 9 godina, u sahovski krug Dvorca pionira u Kirovsky District Moskve, u jesen 1954. godine. U sali punoj djece ugledao sam prvi put Jurija Abramovicha (uvijek koristim i to ocevo ime, jer je to u Rusiji znak postovanja). Odmah sam stekao dozivotnu naklonost prema njemu! On je tada imao 25 godina!
Ovaj period je bio u mom zivotu poseban. Uvijek je djetinjstvo poseban period naseg zivota, a takvi ljudi kao Brasilski se rijetko mogu prevazici. Sjaj njihovih dusa ostaje zauvijek u vasem srcu! Imao je sve sto vam je trebalo: dobrotu i strogost, pravdu i demokraticnost. Da, on je sve svoje mlade sahovske ucenike volio, nije imao favorite, nije nikad nikoga tjerao, kao sto su drugi treneri radili, da ucestvuje u vaznim juniorskim takmicenjima kao sto su sampionati Moskve, itd. Sve ste morali postici sami – svojim marljivim radom, dobrom igrom, rezultatima – i sve je moralo biti apsolutno posteno!
Mnogo godina kasnije Brasilski mi je rekao da osnovni smisao sahovskog poducavanja za njega nije bio da nauci nekoga da postane majstor ili velemajstor. On je zelio da njegovi ucenici izrastu u prave intelektualce. Nas Dvorac pionira bio je smjesten u velikoj zgradi iz 19. vijeka u radnickom kvartu Moskve. Sigurno je da djeca u njemu nisu bila iz plemickih porodica (moj brat je bio avokat, pa sam bio kao bijela vrana medju djecom fabrickih radnika). Juri Abramovich mi je jednom rekao da je bio privucen plemenitim zadatkom da njihov zivot osvijetli uzvisenim sahovskim duhom. Ne zaboravite da je to bilo vrijeme 50-ih, i niko jos nije razmisljao o kompjuterima, sofisticiranim igrama i ostalim visoko tehnoloskim mogucnostima koja je danas okruzuju djecu. Tada, sah je bio jedino intelektualno utociste, potpuno odvojeno od ucenja u skoli.
Kasnije je Brasilski ostavio poducavanje i radio nekoliko godina u sahovskoj federaciji u Moskvi kada je bio zaduzen za takozvani “juniorski sah”. Zahvaljujuci njemu sahovski svijet je poslije nekoliko godina cuo za imena takvih sahista kao sto su J. Rasuvajev, B. Gulko, M. Dvoretski…
Tokom 50-tih Brasilski je mnogo igrao sah. Sanjao je o osvajanju titule majstora. U to vrijeme to je bila visoka titula – bilo je malo majstora u SSSR-u (cak i takvi sahovski velikani kao Nezhmetdinov, Aronin, Ilivitski osvojili su titulu majstora poslije nekoliko bezuspjesnih pokusaja). On je posjedovao ogromno znanje i razumjevanje sahovske igre, ali su mu mozda nedostajale jos neke potrebne osobine kao i zivci. Takodje, previse se pridrzavao svojih principa. Sjecam se da je igrajuci na specijalnom kvalifikacionom turniru stekao pravo da igra match za titulu majstora. Buduci da je bio clan Moskovske sahovske federacije mogao je da bira i da izazove slabijeg majstora. Ipak Brasilski je odabrao Jakova Estrina koji je bio jaki majstor, i sto je jos vaznije velikog eksperta u teoriji otvaranja. Jos i vise Brasilski je zelio da izazove Estrina na njegovom bojnom polju – u Odbrani dva konja u kojem, je Estrin najveci znalac (zanimljivo je da je poslije nekoliko godina Brasilski bio izdavac Estrinove knjige o Odbrani dva konja!). Nije potrebno reci da je Juri Abramovich izgubio taj match. “Kako bih se mogao smatrati majstorom ako ne pobjedim Estrina u Odbrani dva konja !?” – upitao me. Sjecam se da je tada Brasilski igrao na turnirima sa vrlo jakim sahistima kao sto su Simagin, Aronin, Shamkovich, Khassin, da ne pominjemo „sitnije ribe“ kao sto su Neischtadt, Khenkin, Prokhorovich, Beilin, itd.
Sigurno da je duboko u sebi Brasilski patio zato sto nije nikada postao majstor, ali nije nikome zavidio. Poceo je svoj sahovski zivot ucestvujuci na sovjetskim juniorskim sampionatima sa Petrosjanom i Korchnojem – pa mu je buducnost zaista izgledala obecavajuce. Ali kao sto kaze poslovica, covjek planira, ali Bog odredjuje sta ce biti… ipak, on nije nikada nikome zavidio. Sjecam se da je za vrijeme matcheva izmedju Petrosjana i Spaskog 1966 i 1969 on bio uz Petrosjana. Sa Tigranom je bio povezan godinama mladosti koje se nikada ne vracaju.
Novi period u zivotu Brasilskog poceo je kada je poceo da radi kao izdavac sahovske literature u izdavackoj kuci “Fizkultura and Sport” u Moskvi. Radije bih rekao da je to jedan novi period za sahovsku literaturu u SSSR-u.
Mozemo se prisjetiti da je do 1969. godine, kada je Brasilski postao izdavac, objavljivanje sahovskih knjiga u SSSR-u bilo izuzetno slabo. Ponekad je trebalo da prodje nekoliko godina dok se objavi jedna knjiga! Posteno govoreci, ne znam kako je Brasilsky uspio probuditi izdavace iz „sahovskog zimskog sna“. Dovoljno se sjetiti da je pokrenuo tzv. „seriju crnih knjiga“, seriju knjiga o najboljim sahistima proslosti i sadasnjosti. Do danas, cak i u takvoj zemlji kao sto je Engleska koja je poznata po svojoj obimnoj izdaackoj aktivnosti, nema nista slicno kao sto je „serija crnih knjiga“ koju je pokrenuo i izdavao Brasilski!Takodje se mozemo sjetiti brojnih knjiga o teoriji otvaranja koje su komentarisali takvi velikani kao Geler, Estrin, Bagirov, Moisejev, Konstantinopolski, Botvinik…
Nekoliko rijeci o saradnji Brasilskog sa Botvinikom. Brasilski je izdao, po prvi put u istoriji, tri toma monumentalnih Botvinikovih istrazivanja, partija i komentara. Od svoje mladosti obozavao je Botvinika, kao mnogi iz njegove generacije. Botvinikova licnost bila je stvarno posebna. Bilo mu se naprosto nemoguce suprotstaviti. Tesko je bilo da se ispravi cak i jedan red u njegovom rukopisu. Znajuci koliko je Brasilski ugladjen i skroman, njegovu tremu pred Botvinikom kao najvecim sahovskim autoritetom, zadivljuje me kako je korigovao Botvinikov tekst pa cak i neke njegov greske u analizi.
Ljudske sudbine su nepredvidive. Mnogo stariji Botvinik morao je prisustvovati pogrebu Brasilskog. Prijatelji Brasilskog su zeljeli da bude sahranjen u grobu njegovog oca na Jevrejskom groblju Vostriakovo u Moskvi.
Ipak sovjetski „zakon“ to nije dozvoljavao. Botvinik je brzo pomogao. Dosao je u Vostriakovo da razgovara sa direktorom groblja da dobije njegovu dozvolu. Kasnije su prijatelji Brasilskog ponavljali Botvinikovu frazu: „Da, u ovoj zemlji je tesko zivjeti, ali ipak mnogo teze je umrijeti!“
Mi sudimo ljude prema njihovim prijateljima. Medju brojnim prijateljima Brasilskog izdvojio bih ime Voldemara Smilge, fizicara, pravog genija i Nathana Eidelmana, pravog „covjeka enciklopedju“, najobrazovanijeg istoricara i pisca. Oni bili pravi prijatelji, voljeli su da sjednu za lijepo sredjen sto sa ukusnom hranom i jakim picima, prisjecajuci se svoje proslosti, smijuci se i dajuci duhovite primjedbe…
Danas se sjecam koliko je snage trebalo Brasilskog da objavi Fischerovu knjigu „Mojih 60 najboljih partija“ u Rusiji. Kako se probio preko svih sahovskih birokrata, tih ljudi koji nemaju mnogo zajednickih stvari sahom i knjizevnosti i ubijedi njegove sefove o neophodnosti da se objavi Bobijevo remek-dijelo.
U to vrijeme, ranih 70-ih godina, Fischer je smatran neprijateljem Sovjetskog Saveza. Samo pominjanje njegovog imena moglo je biti kaznjeno. Zao mi je sto nisam nikada pitao Brasilskog kako je ubijedio svoje sefove. ..
Sjecam se jednog dana u avgustu 1971. godine. Bio sam na odmoru u Parnu, u Estoniji. Iznenada sam cuo kucanje postara na vratima. Donio mi je telegram kojeg je poslao Brasilski iz Moskve a u njemu je samo pisalo “LEV PREVESCEMO FISHERA”. Isto ovako me on nazivao u djetinjstvu kada je zelio da me iznenadi. U tome je bilo i postovanja i paznje. Nista djetinjasto niti ponizavajuce!
Uvijek sam mu za to zahvalan, i nista mi nije draze od toga duga. Zahvaljujuci njemu, preveo sam Bobijevu brilijantnu knjigu. Koliko ljudi u Rusiji su ucili (i jos uce!) sah iz te knjige! Zahvaljujuci Brasilskom osjetio sam sklonost ka pisanju. Uvijek sam se pitao da li bi Brasilski, da je jos ziv, bio zadovoljan mojim pisanjem. I uvijek sam osjecao kao da provjeravam zajedno sa Brasilskim svaku rijec koju sam napisao.
Uvijek ga se sjecam. Sjecam se njegovog osjecaja za pravdu. Za Brasilskog ona je bila najvaznija. Jednom sam ga upitao, zasto on koji je zavrsio pravo, nije nikada postao advokat. „Znas Lev,“ – rekao je – mogao bih reci da vise volim sah. To je tacno, ali iskreno, nikada ne bih mogao da budem advokat u zemlji bez zakona i pravde.“
Kao sto je volio pravdu, mrzio je svaku trku za novcem, posebno sticanje novca zbog samog novca ili naustrb kvaliteta rada. Sjecam se da sam kao student trece godine poceo da dajem privatne casove engleskog jezika djeci da bih zaradio nesto novca (otac mi je umro mnogo prije, a majcina plata je bila dovoljna samo za vrlo skroman zivot). Kada sam to rekao Brasilskom on je ovako reagovao: “Lev, molim te, nemoj zbog potrebe da zaradis novac da sebi uskratis, ako zelis, da pozoves djevojku u bioskop ili da je castis sladoledom. Bolje bi bilo da posvetis vise vremena svojim sopstvenim studijama da popravis svoj engleski jezik“.
Kada ste mladi, ne razmisljate o tome kako vrijeme brzo leti. Zivot vam izgleda besmrtan. Ali jednog dana otkrijete da besmrtnost nije nista drugo nego san i da su godine mladosti daleko iza nas. Mozda, zbog mladelacke lakomislenosti nisam nikada sakupio partije Brasilskog. Nije mi ostala nijedna fotografija…Na srecu, jedan citalac mojih tekstova odgovorio je na moj zahtjev da mi posalje nesto sto je ostalo od tog dragog covjeka. Tako mi je jedan novinar iz Argentine (!), poslao partiju Brasilskog sa Tigranom Petrosjanom odigranu na juniorskom prvenstvu SSSR-a u Lenjingradu 1945. godine. Ovdje je taj predivni remi:
J. Brasilsky – T. Petrosian
1.e4 e6 2. d4 d5 3.Nc3 Bb4 4. e5 c5 5 Bd2 Nc6 6. Nb5 Bxd2 + 7 Qxd2 Nxd4 8. Nxd4 cxd4 9. Nf3 Ne7 10. Nxd4 Nc6 11 Bb5 Qc7 12. 0-0 Bd7 13. Bxc6 bxc6 14. f4 c5 15. Nf3 0-0 16. Kh1 f5 17. exf6 Rxf6 18. Ne5 Raf8 19. Nxd7 Qxd7 20. Rf3 Qd6 21. Raf1 e5 22. fxe5 Rxf3 23. Rxf3 Rxf3 24. gxf3 Qxe5 25.Qa5 d4 26.Qb5 Qe1+ 27.Kg2 Qd2+ 28.Kg3 Qg5+. Remi.
Necu nikada zaboraviti dan kada sam cuo za njegovu tragicnu smrt. Rano ujutro, 23, juna 1975. godine pozvao me stariji brat Boris (on je bio kolega Brasilskog na Pravnom fakultetu na univerzitetu u Moskvi). Boris je rekao: “Lose vijesti, moj dragi Lev. Jura Brasilski je umro prosle noci…” Nisam mogao da progovorim. Kao da me udario grom! Nisam mogao ni zaplakati. Nisu mogle da poteku ni suze, ni rijeci. Osjecao sam da sam izgubio nekoga ko mi je bio tako drag kao sto su mi dragi roditelji. .
Tada mi je u svijest dosao osjecaj tragike. Sjetio sam se njegovog glasa, pokreta, njegovih omiljenih rijeci i izraza, nacina na koji je hodao… Svega. Sjecao sam se njegovih sivih inteligentnih ociju koje su pokazivale dobrotu i oslikavale dusu.
Mislim da sam ga vidio nedjelju dana prije njegove smrti. Dosao sam do njegove kancelarije u izdavackoj kuci. Njegov sto bio je pun opusaka cigareta. “Vidis, – rekao je, – pocinjem ponovo da pusim…” Izgledao je umoran i neispavan. “Sinoc sam bio sa Smilgom. Sjedili smo i pricali, sjecajuci se starih vremena i prijatelja od kojih su neki otisli…“ Izgledalo je kao da predvidja svoju preranu smrt. Osjecao se lose; patio je od viskog krvnog pritska. Ipaki nadao sam se da se nece nista dogoditi, bar ne tako skoro…
Sada, razmisljajuci o Juri Abramovichu, savladala me tuga. Znam da necu nikada sresti takvog prijatelja. Padaju mi na pamet rijeci Pasternaka: “Osjecam se tako dobro u tvojoj velikoj sjenci…”
(Preneseno iz stare Šah-mat liste)