Moskva 2003.
U Klubu su se igrale i prekinute partije mečeva za svjetskog šampiona. Upravo ovdje, zaboravivši na vrijeme, Botvinik je propustio priliku da u dobijenoj poziciji u 15. partiji meča protiv Smislova osigura pobjedu. Možda je taj detalj uticao na činjenicu da sama ideja igranja prekinutih partija u Klubu nije naročito oduševljavala Patrijarha. Prije meča sa Taljem, Botvinik, koji je imao uobičajeni ritual prije svakog takmičenja – lično pregledati šahovsku tablu, ne propuštajući nijedan detalj – pitao je gdje se nalazi toalet. Vidjevši da je iz sale u kojoj se treba igrati doigravanje partija savladati 60 stepenica do toaleta odlučno je odbio da igra partije u Klubu. Kompromis je ipak postignut: kontakti toaleta sa salom, gdje su se završavale partije, bili su uređeni sporednim prolazom za svjetske šahiste, iako su zli jezici tvrdili da tog prolaza uopšte nema. Za ovu svrhu koristio se Hamilton-Russell kup, dodjeljivan za pobjedu na Olimpijadama i tada imao stalnu „adresu“ u prostorijama Kluba.
Glavna dvorana Kluba – Velika sala. U njoj se održavalo ne samo takmičenje, već i događaji velikog značaja: redovno su se organizovali prijemi i večeri za majstore i velemajstore, koji su se vratili s međunarodnih turnira, sa izvještajima o savremenom šahu. Sala je tada bila potpuno popunjena, sa divnom, još starinskom rasvjetom; iza igrača, u zbijenoj gustom zidu, stajali su navijači koji nisu uspjeli da sjednu – pomagači ili obični gledaoci, divili su se dok se tu kretao poznati velemajstor. Posebnu pažnju privlačili su simultani mečevi sa djecom, koje su svake godine igrali Botvinik, Smislov i Petrosjan – sa najtalentovanijim mladim šahistima grada, budućim majstorima i velemajstorima.
Na jednom takvom simultanom meču sa časovnikom – protiv Larsena – igrao je petnaestogodišnji Borja Guljko. Bilo je to 1962. godine, i samo njemu je pošlo za rukom da pobijedi šahovsku zvijezdu u usponu, sa Zapada.
Sve je bilo svečano i praznično, i iako nisu svi bili u crnim odijelima i kravatama, događaj je, makar na daljini, podsjećao na fotografiju: Kapablanka daje simultanu partiju u Ruskom šahovskom klubu na Vozdviženki 1914. godine. Ne čudi što se među posjetiocima Šahovskog kluba tada moglo još sresti starije ljude, kod kojih se po maniru govora, odijevanja i ponašanja moglo naslutiti moskovske gimnazijalce s početka vijeka. Redovno je tada u Klubu boravio Nikolaj Petrovič Celikov, koji je igrao s Aljehinom još 1911. godine. Tu se mogao sresti i dramaturg i pozorišni kritičar Vladimir Volkenštajn, pijanista Jakob Flier, akademik-arabista Harlampije Baranov, dirigent Jurij Fajer. Dolje, u bifeu, za ljubitelje (a ljubitelja je bilo!) uvijek se mogla popiti čašica konjaka ili nešto pojesti.
U Velikoj sali održavane su i jubilarne večeri velemajstora i majstora. Prvo bi nekoliko riječi izgovorio sam jubilarac. To je mogao biti, na primjer, Kan, Panov, Majzelis ili Konstantinopoljski. Slavljenik je pokazivao svoje partije, nastupali su prijatelji i kolege, uručivana su pisma čestitke, a odzvanjali su aplauzi. Veče bi se završavalo u poznatoj „molitvi“.
Ova prostorija dobila je svoje ime još u davna vremena, kada je, prema predanju, vlasnik kuće bio starovjerac koji je koristio prostoriju upravo u tu svrhu. Obično su u tu igrane turnirske partije, ali sada su tamo stajali već pripremljeni stolovi sa zakuskom i konjakom, kojem je direktor bio veliki ljubitelj. Pila se jedna čašica, pa druga, i tada je sam Boris Pavlovič ugodnim baritonom zapjevao svoju omiljenu pjesmu: „Kako bih volio da mi …“ I svi su uglas pridruživali: „Prebacio bih se kod hrasta, tada se ne bih morao mučiti i brinuti …“
Čigorinov salon smješten je neposredno nasuprot Velikoj sali. U njemu su se srijedom, pod strogim okom osnivača domaće škole šaha, održavala predavanja, a ponekad su igrane i konsultativne partije s velemajstorom. Postavljala se demonstraciona tabla, pred njom bi sjedili deseci zaljubljenika u šah koji su naglas raspravljali o mogućim nastavcima. Kada bi konsultanti došli do saglasnosti, potez bi bio prenesen majstoru, koji je obično sjedio u Velemajstorskoj sobi, ali rasprave u iščekivanju odgovora nisu prestajale.
U Klubu su radile dječja i omladinska škola i kabinet majstora, kojim je rukovodio Aleksandar Kotov. Svestrani velemajstor ne samo da je analizirao partije sa svojim učenicima, već je tu provjeravao i svoju teoriju o „kandidat-potezima“, „stablu proračuna“ i „žbun varijanti“, pokušavajući zaviriti u tajnu mišljenja šahiste. Pri Klubu postojao je i predavačko biro, gdje su stizale prijave od preduzeća i ustanova za predavanja i simultanke. Naknada majstora po simultanci bila je deset rubalja, isto kao i za predavanje.
Najatraktivnija je bila kombinovana karta – predavanje i simultanka (ili skraćeno „LIS“), u skladu s punom cijenom. Ako se uzme u obzir da je obična plata diplomca visoke škole tada bila devedeset rubalja, taj novac nije bio tako mali. Pri raspodjeli prijava presudnu ulogu igrali su veze, preduzimljivost i ime. Ponekad kandidati za majstora dobijali su više simultanki nego sami majstori i velemajstori; poznavao sam jednog prvokategornika koji ništa drugo nije radio zahvaljujući otkriću kojem bi zavidio i sam Bender. On je sebe nazivao majstorom prve kategorije. Njegova kvalifikacija je bila više nego dovoljna za pionirske kampove i zanatske škole, da ne govorimo za simultanke negdje u agitacionom punktu, gdje je morala biti potvrđeno održavanje događaja i odobrena potrošena sredstva izdvojena za kulturno-vaspitni rad. Ali, naravno, dešavao se i potpuni fijasko.
Jake simultanke odavno nisu bile rijetkost u Sovjetskom Savezu. Još 1935. godine, pred početak međunarodnog turnira u Moskvi, u simultanci na 30 tabli, Kapablanka je izgubio četrnaest partija, a pored toga je devet završio remijem. U posljednjoj partiji, koja se završila već noću, uspio je izvući remi uz pomoć „ludog“ topa protiv prvokategornika Baturinskog – budućeg direktora Kluba. Naravno, sastav te simultanke tada bio je odabran, mnogi učesnici kasnije su postali majstori, ali i u običnim simultankama mogao se sresti priličan broj jakih igrača. Sjećam se jednog takvog: na 35 tabli, negdje u Kohtla-Järveu, počeo je u optimističnom raspoloženju s namjerom da stigne istog dana u Lenjingrad, a završio je s jedanaest poraza, nekoliko remija i nemirnim kratkim snom u lokalnoj gostionici.
Pristup igri u Rusiji i na Zapadu bio je različit i to se jasno osjećalo tokom nastupa. U januaru 1973. godine, Talj i ja smo davali simultanke u jednom od najvećih supermarketa u Amsterdamu. To je bilo moje prvo takvo iskustvo na Zapadu. „Ne brini ako nakon deset poteza na mnogim tablama budu pozicije iz posljednjeg ‘Informatora’ – upozorio me Miša prije početka. – Onda oni počnu igrati sami…“
(Nastaviće se)